10. veljače 1675. - Umro Ivan Belostenec

Jedan od prvih djelatnika u hrvatskoj književnosti i jezikoslovlju, koji se svjesno zauzimao za gradnju jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika, bio je Ivan Belostenec.

Njegov lik, nažalost, nije sačuvan. Na njega podsjećaju djela i spomen-ploče. Bio je najučeniji među pavlinima svojega doba, odnosno 17. stoljeća.  Belostenec je živio od 1594. ili 95. (datum nije poznat) do 10. veljače 1675. Školovao se u Beču i u glasovitom zavodu Collegium Germanicum u Rimu. Djelovao je kao prior u samostanima u Lepoglavi, Sveticama pokraj Ozlja, Čakovcu i Crikvenici te kao administrator i provincijal u Istri. Stoga ne čudi što je Belostenec, rođenjem kajkavac, kao nitko drugi, svjesno ustrajao u unošenju južnih jezičnih elemenata u kajkavštinu. 

I u propovijedima, u kojima svoj jezik zove hrvatskim, autor kani, približavanjem čakavštine i kajkavštine, a donekle i štokavštine, stvoriti jezik razumljiv svim Hrvatima, rasutim po zemljama različitih gospodara. Belostenec je u tome uznapredovao od Jurja Habdelića, koji je na jezičnoj sintezi radio više intuitivno, a priredio je temelje na kojima će jezik dalje graditi Pavao Ritter Vitezović

Pavlini su rječnik Gazophilacium, tiskali 1740. godine. Anastatsko izdanje rječnika objavljeno je 1973., a odnedavno imamo još jedno izdanje. Belostenec nije pisao mnogo. Zbirka pjesama u čast svetog Pavla, bogumila, tiskana u Grazu 1665., danas je nepoznata. 

Deset propovijedi o euharistiji dobar su primjer našega baroknog govorništva. Belostenčeva rečenica jasna je i bogata, a jezik prepun istoznačica koje svjedoče o autorovoj baroknoj nadarenosti, ali i punini i bogatstvu hrvatskoga jezika.