27. veljače 1397. - Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Vojna sreća nasmješila se Turcima, a kralja je od sigurne pogibije u zadnji tren spasio Herman Celjski. Kršćanska se vojska kroz Slavoniju i Bosnu povukla pred Osmanlijama.

Hrvatski narod već je od prije bio nezadovoljan zbog Žigmundove nepravičnosti i okrutnosti. Saznavši za poraz kraljevske vojske kod Nikopolja, u trenutku kada se i nije znalo je li kralj živ, narod je zatražio da krunu preuzme napuljski kralj Ladislav. Tako se stvorila hrvatska liga koju je predvodio ban Lacković. Ali Žigmund je umaknuo Turcima i preko Dubrovnika, Splita i Topuskog vraća se u Ugarsku.

Želeći pomirbu s hrvatskim velikašima Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup. Pozvan je i ban Stjepan Lacković. Sabor se po svemu sudeći održao u Crkvi svetoga križa.

Hrvatska vojska ostala je izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu.

U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića za izdaju u bici kod Nikopolja. Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju. Dogodilo se to 27. veljače 1397.

Kada su hrvatske čete čule za krvavi sabor počele su jurišati na Križevce. U neravnopravnoj borbi poginulo je tridesetak Hrvata, prije no što su Lackovićevi pristaše povukli. Kralj je iskoristio priliku i sa svojim se podanicima počeo povlačiti u Ugarsku.

Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, pa Žigmund 2. ožujka prelazi Dravu i vraća se u Ugarsku. Dva dana kasnije izdao je u Žakanju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom.

Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima. No krvavi križevački sabor ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima. Jedno od tih djela, ono hrvatskog slikara Otona Ivekovića, nalazi se na samome mjestu krvavog sabora, u križevačkoj Crkvi svetog križa.