Što čitati: uzbudljivu obiteljsku priču ili epistolarni roman o međuljudskim odnosima

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovaj tjedan preporučuje 'Jakovljeve ljestve' Ljudmile Ulicke i 'Igru istine' Irene Matijašević.
Ljudmila Ulicka: Jakovljeve ljestve, Fraktura

Ljudmila Ulicka rođena godine 1943. odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati potkraj osamdesetih godina u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze.

Za romane i zbirke priča, prevedene na više od dvadeset jezika, osvojila je brojne nagrade: prva je žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik, Zeleni šator...

Jakovljeve ljestve, za koje je dobila nagradu Velika knjiga, su velika obiteljska saga suvremene ruske i svjetske književnosti. Priča je to o nekoliko generacija obitelji Osecki koja se proteže na cijelo stoljeće, od 1911. do 2011. godine.

Osim obiteljske priče tu su i neki od najuzbudljivijih i najvažnijih trenutaka ruske i europske povijesti 20. stoljeća.

Kao i obično u romanima toga žanra, riječ je o velikoj povijesti u koju se uklapaju (ili ne uklapaju) individualna iskustva: likovi tragaju za odgovorima na pitanja u kojoj je mjeri čovjek nezadovoljan ili slobodan i koliko uvjeti, obiteljsko nasljeđe i povijest određuju čovjeka.

Junakinja romana, Nora Osecki, ženski je lik koji se uklapa u kontekst nekih od najvećih likova ruske, ali i svjetske književnosti. Nora je kazališna umjetnica, scenografkinja, koja se nosi sa suvremenim izazovima karijere, braka koji to nije, ljubavnika, ljubavi i majčinstva.

Njezin djed, Jakov Osecki, kojeg je susrela samo jednom dok je bila djevojčica, neka je vrsta obiteljske tajne o kojoj se šuti, no Nora ga otkriva preko njegovih pisama koje je pisao svojoj supruzi, njezinoj baki, i dnevničkih zapisa koji su sačuvani u škrinjici koju će otvoriti onda kad joj to bude najviše potrebno.

Djed, nesuđeni glazbenik, čiji je život određen povijesnim i političkim silnicama, postat će itekako aktualan nakon suočavanja s problemima i talentom koji obilježavaju njezina sina.

S jedne strane, dio romana koji se zbiva u suvremenosti, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do 2011. godine, suvremena je priča o jednoj ženi i njezinom sinu koji se bori sa svojim demonima, čak i nakon što iz Rusije ode živjeti u SAD.

U pozadini obiteljske priče je burno stoljeće koje se manifestira u životnoj priči djeda i unuke; vrijeme uoči i tijekom revolucije, svjetski ratovi, mrak staljinizma, progoni i gulag, sve do vremena Brežnjeva, Gorbačova i Perestrojske, događaja s kraja stoljeća...

Likovi kroz tri generacije obilježeni ljubavlju i razočaranjima, zabludama, izdajama, osamljenošću, hrabrošću i kukavičlukom.

Temeljno pitanje koje roman postavlja je kako ostati slobodan u mreži koju pletu genetsko nasljeđe, povijest i slučaj: kobno ispreplitanje velike i male povijesti; slabi pojedinci i njihovi porazi u rigidnom, sovjetskom sustavu.

Vješto je to napisana dinamična priča o običnim ljudima i njihovim sudbinama i velika slika povijesti i politike, ideoloških lomova i izazova. Iako se oslanja na iskustva velike ruske i europske realističke literature, to je ipak velika knjiga 21. vijeka u kojoj se autorica bavi i suvremenim temama.

Irena Matijašević: Igra istine, Hena com

Irena Matijašević radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, autorica je pjesničkih zbirki te romana Crno pismo i Kao kiša.

Igra istine je epistolarni roman u kojem se progovara o prošlosti, oživljavanju odnosa i sjećanjima, s provodnim motivom ruže. Pisma su pisana noću; poetična su, a ponekad bolna i ranjiva, a autorica preslaguje svijet za sebe i druge.

Potresno je to svjedočenje o rasapu veza i odnosa, koje pokazuje moć pisanja, snagu literature i njezin iscjeliteljski smisao.