4. ožujka 1852. - Umro Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Veliki ruski književnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1. travnja 1809. u Soročincima, kojima je i posvetio pripovijetku Soročinski sajam.

Njegovo djelo, nastalo u krilu romantizma, ubrzo je postalo stijeg nove ruske realistične škole. O Gogolju se pisalo i kao o jednom od utemeljitelja fantastičnog realizma, koji je rođeni brat fantastične romantike i preteča simbolizma, u njegovoj mističnoj varijanti.

Nietzsche je tvrdio da je Gogolj brat moderne dekadencije, a Rudolf Kasner da je u njegovu djelu došla do izražaja psihologija podsvjesnog, pa je Gogolj u tome smislu prethodnik Kafke. Neobičnost i fantastičnost Gogoljeva očituje se u događajima, u opisivanju likova u sredini u kojoj borave, no karakteri su mu životni, svakodnevni.

Govoreći o tome, on kaže: Sve one sitnice koje izmiču pogledu sijevnule su u krupnom planu u očima svih. Mrtve duše nisu zato toliko zaplašile Rusiju i izazvale takvu buku u njoj s obzirom na to da su upozorile na neke njezine rane ili unutrašnje bolesti. Moji junaci nisu nipošto zlikovci: da sam samo jednu dobru crtu dao bilo kome od njih, čitatelj bi se sa svima njima pomirio. Ali bijeda svih zajedno uplašila je čitatelja. Uplašilo ih je to što moji junaci prolaze u povorci sve jedan bjedniji od drugoga; što nema nijedne utješne pojave.

Starovremenske spahije, pripovjetka o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Kabanica i druga njegova djela puna su poezije, lirizma i tuge, usprkos fabuli koja izaziva gorak smijeh i kritiku. U komediji Revizor razgolićuje pokvarenost činovništva. Gogolj osjeća potrebu da skupi na gomilu sve što ne valja u Rusiji.

Pisati kako je Gogolj pisao bilo je teško. Zahtijevalo je mnogo fizičkog napora u rješavanju prokletih pitanja, borbi s policijom i cenzurom i unutrašnjih lomova, tako da Gogolj na kraju spaljuje neke svoje rukopise i 4. ožujka 1852. umire u Moskvi poremećena uma.