15. ožujka 1979. - Umro Ljudevit Jonke

Na današnji dan 1979. u Zagrebu je umro Ljudevit Jonke, hrvatski jezikoslovac.  

Jonke je rođen u Karlovcu 29. srpnja 1907. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-'32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940., gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu.

Istovremeno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 274). Od jeseni 1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri, koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotad zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st.

Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik "zajedničkoga" pravopisa, jedan od urednika Rječnika hrvatsko-srpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971.), 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu.  

Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otad je radio na završetku Rječnika JAZU-a.

Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava u kojima je obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika) u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika.