13. travnja 1906. - Rođen Samuel Barclay Beckett

Samuel Barclay Beckett rođen je u Dublinu, 13. travnja 1906. Umro je u Parizu, 22. prosinca 1989. dramatičar i romanopisac irskog podrijetla.

Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom.
Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda, najslavniji je po drami U očekivanju Godota, koju je kritičar Vivian Mercier opisao glasovitim riječima: drama u kojoj se dvaput ništa ne događa.

Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma. Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između listopada 1948. i siječnja 1949., objavljena je 1952., a premijerno izvedena 1953. Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.

Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često unatoč njegovu izričitom protivljenju nazivaju trilogijom: Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).

Kroz ta tri romana čitatelj može pratiti razvitak Beckettova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena. Radnja knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno trajanje ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.

Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na grotskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).
Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijeloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.

S druge strane, iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.