20. travnja 1872. - Umro Ljudevit Gaj

Ljudevit Gaj, sljedbenik Kollarove ideje o slavenskoj uzajamnosti, poticatelj i organizator književnoga rada u predilirsko i ilirsko doba, jezični reformator, izrastao je u središnju osobu hrvatskoga narodnog preporoda 19. stoljeća.

Ljudevit Gaj je francusko-njemačkog podrijetla, a otac mu je bio ljekarnik u Krapini, gdje je Gaj rođen 8. srpnja 1809. Umro je u Zagrebu 20. travnja 1872. Gimnaziju je učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, a filozofiju u Beču i Grazu, te pravo u Pešti. Doktorirao je u Leipzigu. Njegova Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja, tiskana u Budimu 1830., hrvatskim i njemačkim usporedno, temelj je hrvatskoga književnog jezika. Gaj je pojednostavio pravopis, davši za svaki glas jedan znak.

Izravni nasljedovatelj Pavla Rittera Vitezovića, u njegovoj je nomenklaturi izmijenio samo polazni član. Naime, ondje gdje je Vitezović vidio samo Hrvatsku, Gaj je stavio široki pojam Illyria Magna. Među najvažnije od brojnih aktivnosti koje je poticao svakako ide tiskanje prvih hrvatskih narodnih novina: Novine horvatske, koje će potom postati Ilirskim narodnim novinama s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska.

Prvi broj Danice pojavio se 6. siječnja 1835., a prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom, bila je Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna. Tiskanje Danice pobudilo je u hrvatskoj javnosti opći ushit. Najvjerniji suradnici u Danici bili su Rakovac, Vukotinović i braća Mažuranić.

Gaj je potaknuo i osnivanje tiskare koja je počela djelovati 1838., iste godine kada je osnovana Ilirska čitaonica, koja je uskoro postala središnjom ustanovom kulturnog i političkog života. Godine 1840. Gaj je otišao u Rusiju da bi dobio novčanu pomoć za ostvarivanje svojih brojnih zamisli. Od Ruske akademije tom je prigodom dobio tisuću, a od slavenofila 15 tisuća rubalja.

Godine 1842. osnovana je Matica ilirska sa zadaćom tiskanja djela stare hrvatske književnosti iz Dubrovnika i Dalmacije. Kada je godinu dana kasnije zabranjeno ilirsko ime, kako bi se - navodno - vratio mir među stranke, i sam je Gaj znatno izgubio na dotad nepomućenom ugledu. Želeći spriječiti propast Danice, sam ju je 1848. dokinuo. Pet godina kasnije, uhićen je pod optužbom o spremanju pobune. Iako je oslobođen optužbe, bio je to zapravo njegov kraj.
Život je završio u potpunoj bijedi. Pokopan je na Jurjevskom groblju u Zagrebu, a kasnije su njegove kosti prenesene u Ilirsku arkadu na Mirogoju.