25. travnja 1893. - Umro Radoslav Lopašić

U Zagrebu, gdje je djelovao najveći dio života, 25. travnja 1893. umro je hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić.

U nepunih pedeset osam godina taj pravnik po struci uspio je u povijesti, velikoj svojoj ljubavi, ostaviti trag trajne vrijednosti. Rođen je u Karlovcu, u obitelji gradskog načelnika i suca. No vrlo je rano ostao bez oboje roditelja pa je brigu o njemu preuzeo stariji brat.
Dijete krhka zdravlja uspjelo je završiti gimnaziju i upisati se na Pravoslovnu akademiju u Zagrebu. Još kao mladić oduševio se hrvatskim narodnim preporodom. Volio je čitati, posebno povijesne knjige. I sam je prikupljao povijesnu građu. Taj entuzijazam zapazio je Kukuljević Sakcinski, pa kad je Lopašić zbog teksta u Narodnim novinama smijenjen s položaja općinskoga glavara Karlovca, Kukuljević ga je predložio za sudskog službenika severinskoga kraja.
Poslije je postao i severinski kotarski sudac. Te su mu službe omogućile pristup mnogim spomenicima, dokumentima. Proučavao je arhivsku građu u Beču, Budimpešti, Grazu, Ljubljani, Zagrebu. Lopašić je bio iznimno vrijedan, skroman i samozatajan, a kad je postao dopisnim članom HAZU, počeo je i u akademijinim časopisima redovito objavljivati rezultate svojih istraživanja. Svoje izvore često nije citirao, kako je rekao, da mu se djelo ne poveća i čitanje otegoti. Zanimale su ga različite teme: od urbara, sudbine spomenika, Zrinskih i Frankapana, do života pod turskom vlašću i pravoslavne crkve na hrvatskom tlu…
Bio je socijalno osjetljiv i brinuo se za pučke škole i sirotinju. Dugo je bio potpredsjednik Matice hrvatske. Zbog bolesti bio je umirovljen i tad se potpuno posvetio proučavanju povijesti. Nakon smrti, mnogo je prikupljene građe iza Radoslava Lopašića ostalo neobjavljeno.