Autizam - važno je uočiti znakove u prve dvije godine djetetova života

Međunarodni dan svjesnosti o autizmu obilježen je 2. travnja. Tim povodom naš novinar Noa Maričić razgovarao je s ocem jednog autističnog djeteta, Daliborom Talajićem, čija je knjiga "Most ponad burne rijeke" nedavno doživjela svoje drugo izdanje. O autizmu, koliko je taj poremećaj sveprisutan i koje je pravo vrijeme kada se može i treba dijagnosticirati da bi i ishod bio puno bolji i optimističniji, u emisiji Kod Nas doma pričala je dr. Blaženka Brozović.





Brozović, inače prof. defektolog-logoped i jedna od osnivačica i trenutna voditeljica Kabineta za ranu komunikaciju u Centru za rehabilitaciju (ERF) u Zagrebu, završila je poslijediplomski studij Dječje i adolescentne psihijatrije i magistrirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a potom i doktorirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu s temom "Rani komunikacijski i jezično-govorni razvoj djece s pre-perinatalnim moždanim lezijama".  Tema užeg interesa su joj diferencijalno-dijagnostički postupci u prepoznavanju različitih poremećaja iz domene komunikacije, jezika, govora, hranjenja-sisanja-gutanja te specifičnih teškoća učenja. Osim dijagnostikom bavi se i terapijskim radom. Stalno se stručno i znanstveno usavršava, kako u RH tako i u inozemstvu te posjeduje dodatne međunarodne licence za primjenu specifičnih dijagnostičkih postupaka poput, ADOS-2, NOMAS, procjene spontanih pokreta (GM). Članicom je domaćih i međunarodnih stručnih društava.

Brozović pojašnjava da danas više ne govorimo o autizmu, nego o spektru poremećaja autizma.

- Radi se o jednom širokom rasponu poremećaja koji dijele nekakvu zajedničku, temeljnu kliničku sliku, da tako kažem, nekakve zajedničke karakteristike. To je kombinatorika kognitivnih, jezičnih, adaptivnih vještina, i onda možete ići od kategorije nekoga koji je zapravo nadaren i u kategoriji natprosječnih kognitivnih s poteškoćama iz spektra, do ovog drugog kraja gdje postoje osobe koje imaju i intelektualne smetnje i neverbalne su, imaju vrlo nisku razinu funkcioniranja, objašnjava.

Ističe da u svakodnevnoj praksi viđa puno više djece i osoba koje imaju izvrsne potencijale. Pritom upozorava na važnost ranog postavljanja dijagnoze.

- To da se dijagnoza kasno postavlja nije specifično samo za Hrvatsku. Unazad 20, 25 godina znanost je zapravo napravila nekakvu revoluciju u istraživanjima koja su nam omogućila da puno bolje razumijemo o čemu se tu radi. Samim time možemo puno bolje i prepoznati, kaže. 

- Danas je tendencija na svjetskoj razini želja da se poremećaj dijagnosticira unutar prve dvije godine života. Čak i ako ne postavimo sigurnu dijagnozu, možemo reći sa sigurnošću postoje li indikacije. Pa onda ide dijagnosticiranje kroz mjesec-dva, a ne kroz sedam, osam godina. U kratkom roku možemo vidjeti je li razvoj išao u boljem smjeru ili se doista radi o poremećaju iz  spektra. Znači, tendencija je rana dijagnostika unutar prve dvije godine života. I to je danas realno moguće, poručuje.

Govoreći o tome kako prepoznati znakove, kaže kako djeca s poremećajem spektra autizma gotovo redovito kasne u usvajanju govora.

- Znači, kasnije progovaraju. Postoji jedna manja podskupina djece koja rano počinju govoriti, ali je to što oni govore zapravo dosta atipično - "skidaju" s reklama, kopiraju i tako dalje. To je jedna manja podskupina. Većina ipak kasnije progovori, znači govorom se ne služe za potrebe komunikacije. Međutim ono što je možda još veća indikacija, dakle jedan znak da nešto u razvoju komunikacije, socijalne interakcije nije u redu, na što nismo osjetljivi, a to je pojava pokazne geste. Dakle, malo dijete prije nego što počne govoriti i komunicirati s vama verbalno, koliko god to jednostavno bilo, ono to već dobro i debelo čini neverbalno - putem vokalizacije, pokazne geste, kontakta očima, dodaje.

Nastavlja kako djeca koja su slabija u socijalnoj interakciji, a to je zapravo suština poremećaja iz spektra autizma, postanu smanjeno responzivna.

- Ne odazivaju se kad ih zovete imenom, možete ih primamiti možda s "idemo van, idemo papati" ili nečime što dijete voli, ali kada ga pozovete imenom, onda će dijete samo odgovarati uglavnom kad njemu odgovara. Mala djeca u dobi od godine, godine i pol dana, su vrlo responzivna, vi ih vrlo lako možete pridobiti da se usmjere na vas. Ako tu nisu tako responzivni, tako da ih možete samo svojom pojavom, glasom, zainteresirati  i primamiti sebi, onda je to znak da u tom segmentu djeca imaju određenih poteškoća, pojašnjava.

Ljudi obično kolokvijalno kažu da autisti žive u "nekom svom svijetu". Brozović to ne bi baš tako nazvala.
- Kao što kažem, postoji spektar. Imate jednu podskupinu djece, osoba, koja su vrlo slaba u socijalnoj komunikaciji, pa onda naravno i ta interakcija bude vrlo oskudna. Međutim, ono što je više tipično je to da djeca u spektru imaju manjkav socijalni interes pa se iz tog razloga oskudnije usmjeravaju na druge osobe, i zbog toga što se više usmjeravaju na nešto nesocijalno jednostavno propuštaju određene informacije, propuštaju priliku nešto zamijetiti, naučiti - i samim time oni nama djeluju kao da nisu zainteresirani, ali nije to baš tako - pojašnjava.

Strah od toga da cjepivo izaziva autizam je neutemeljen, poručuje.

- Poremećaj spektra autizma nije bolest, od njega ne možeš 'oboljeti'. To je nešto s čime se ti rodiš, s predispozicijom. A cijepljenje ima tu jednu famu sa sobom, da cijepljenje, ne bilo koje cijepljenje, nego baš cijepljenje protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, koje se obično obavlja u drugoj godini života, izaziva poremećaj spektra autizma. To je jedna teza od prije 20 i koju godinu, koja se pokazala apsolutno netočnom.  Osim što istraživanja pokazuju da nema doista nikakvog pokazatelja da bi nakon cijepljenja dijete dobilo poremećaj spektra autizma, mi koji smo u praksi i koji radimo kontinuirano dijagnostike, i to s malom djecom, uvijek u uzimanju anamnestičkih podataka  s roditeljem dođemo do toga da su simptomi bili daleko prije prisutni nego što se dijete cijepilo, ali ih jednostavno nitko nije prepoznao. Ili ih je roditelj uočavao, što je isto vrlo često, no nije znao interpretirati to što vidi, kaže Brozović.

Mnoge roditelje muči što će biti s njihovom autističnom djecom kada se roditelji za njih više ne budu mogli brinuti.

- Ako vrlo rano reagiramo, ako radimo prave, ciljane postupke zbrinjavanja, terapije, i ako ih ojačavamo u onome u čemu oni biološki slabije napreduju, djeca s poremećajem spektra autizma mogu biti vrlo visoko funkcionalna. Rekla bih da bi u 21. stoljeću ipak većina tih osoba trebala biti samostalna i u stanju brinuti se o sebi. Ako mi njima ne omogućimo pravovremenu, ciljanu i smislenu terapiju, ako im ne omogućimo školovanje, ako ih ne dovedemo do toga da postanu u stanju brinuti se sami o sebi, onda će netko morati brinuti o njima. Jedna manja podskupina treba tu vrstu potpore cijeli svoj život i za nju treba brinuti po meni u prvom redu društvo koje treba stvoriti uvjete, jer i taj roditelj mora znati da je njegovo dijete, ili njegovo veliko dijete, zbrinuto. Većina drugih može i sama, poručuje.