Što čitati? – priče o samoći ili problematici invaliditeta

Književna kritičarka Jagna Pogačnik izdvojila je ovaj tjedan knjige 'Apneja' Lorenza Amurrija i 'Priče o samoći' Mire Gavrana.

Lorenzo Amurri: 'Apneja', Hena com

Pisac i glazbenik Lorenzo Amurri rođen je u Rimu 1971. godine, a iznenada preminuo od zdravstvenih komplikacija u ljeto 2016.

Njegovu životnu priču obilježava tragična nesreća na skijanju koja ga je učinila kvadriplegičarom. Nemogućnost bavljenja glazbom uvela ga je u svijet književnosti. Odlučio se posvetiti pisanju, prvo kroz blog, a zatim kroz kratke priče.

'Apneja' je njegov prvi roman: radi se o autobiografskom štivu koje je ušlo u finale izbora za najvažniju talijansku književnu nagradu 'Strega', a osvojio je 'Nagradu Europske unije za književnost' 2015. godine. I u svojem drugom se romanu autobiografski bavio problemom invaliditeta.

Glavni junak, Lorenzo, ima dvadeset šest godina i živi u Rimu s djevojkom Johannom. Glazbenik je, svira gitaru u rock bendu i živi punim plućima.

Jednog jutra nije mu se dalo ustati i otići na skijanje s prijateljima, ali ipak je to učinio. I to je bio posljednji put da je stao na vlastite noge.

Od pada na skijalištu potpuno mu je uništena kralježnica. Nakon borbe za život i mjeseci rehabilitacije u švicarskoj klinici vraća se u obiteljski dom i započinje ono što liječnici nazivaju „normalnim životom".

Nakon što su mu se svi snovi rasplinuli piše svoju istinu o tome kako živjeti i preživjeti u zatvoru vlastita tijela.

Ovo je istinita priča lišena patetike i tabua, priča o paklu ovisnosti o drugim ljudima, priča u kojoj je ogoljena intima o kojoj se rijetko govori, a gotovo nikada ne piše.

Ono što guši u Amurrijevoj apneji nije nedostatak zraka, već misli o samoubojstvu i nemogućnost bavljenja najvećom životnom strašću – glazbom. To je hrabar roman koji čitatelja vodi na put od rezignacije do prihvaćanja.

Veza s djevojkom bila je u krizi i prije nesretnog događaja, no Johanna ostaje uz njega, ali proživljavaju veliku krizu.

Na početku se potpuno isključuje iz svakodnevice kako bi uložio svu svoju energiju u čisto samosažaljenje. Kada se njegova zaručnica, koja ga podržava i brine o njemu više od godinu dana, odluči povući, Lorenzo želi počiniti samoubojstvo, ali se nakon krize odluči vratiti u život.

U odnosima s majkom i braćom pratimo različite načine prihvaćanja. Ono što privlači čitatelje i uvlači ih u ovu priču jest Lorenzovo učenje kako ponovo ovladati svojim tijelom, ali i emocijama.

Potresna je to priča u kojoj se identificiramo s glavnim likom i njegovim emocijama na iskren i autentičan način.

Miro Gavran: 'Priče o samoći', Znanje

Najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu Miro Gavran objavio zbirku pripovijedaka 'Priče o samoći' u kojoj u deset priča na sugestivan i koncizan način portretira suvremenike određene samoćom.

Samoća je jedna od glavnih tema 21. stoljeća kojoj se u književnosti prilazi na različite načine i koja ima svoje različite oblike.

Trideset godina nakon objavljivanja kultne zbirke priča 'Mali neobični ljudi' (1989.) Gavran se vratio toj formi s pričama o običnim ljudima uhvaćenim u nekom kritičnom trenutku života: dolazak iznenadnog gosta, smrt voljene osobe, bolest, usamljenost, odnosi bračnih parova, odnos braće blizanaca, literatura kao utočište...

Jezik je jednostavan, pripovijedanje koncizno, a ton smiren. Emocije su jake, a jaka je i humana dimenzija likova i psihološki portreti.

To su književni tekstovi koji potvrđuju da život vrijedi proživjeti sakupljeni u zbirci koja postavlja pitanja i daje odgovore.