Upoznajte umjetnicu koja slika ustima

Projekt osobne asistencije rasterećuje obitelj i ima za cilj osamostaljivanje osoba s invaliditetom. Tridesetdvogodišnja stipendistica Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama ima osobu koja joj kod kuće pomaže no to za njezinu dijagnozu nije dovoljno.

Iza mlade riječke umjetnice desetak je samostalnih izložbi i barem toliko skupnih s kolegama koji, kao i ona, slikaju ustima il nogama. Maria-Kristina od rođenja boluje od artrogripoze, nepokretna je u potpunosti i apsolutno ovisna o pomoći drugih.

- Ne mogu ustati iz kolica, ne mogu na wc, ne mogu jesti sama, popiti vode, treba mi se sve to dodati da mogu iz slamke piti, ili tak onekako. Ali naučila sam neke stvari raditi ustima, recimo slikati. Igrala sam se kao dijete s ustima sve, onda tako na mobitel, na laptop na kompjutor, sve sama to radim, rekla je.

Dva razreda osnovne i četiri srednje škole završila je u Zagrebu, u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, kao grafički tehničar. Kaže, teško je bilo, ali bila je uporna. Četiri sata dnevno pomaže još osobna asistentica, no s obzirom na težinu njezina invaliditeta, pomoć joj je potrebna osam sati, uključujući i cjelokupnu kućnu njegu. A trebala bi je dobiti preko HZZO-a.

Ljubimac Mrljica s njom provodi najviše vremena. Otac trećemajac, a majka umirovljenica, kada nisu kod kuće, prikupljaju dokumentaciju za njezine učestale tromjesečne fizikalne terapije, jer potrebni su stalno novi dokazi o invaliditetu.

A tek kada su joj roditelji kod kuće, ona može slikati. Članica je Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama, a inspiracije joj ne nedostaje.

- Željela bih upisati studij slikarastva. Možda bi postojala mogućnost da to bude na daljinu, ali bih morala imati podrušku neku da mogu svoje zadatke obavljati kroz dan. Znači, ja možda dobijem zadatak autoportret, npr. i ja ga moram napraviti, a kako, ako nemam podrušku. Treba mi opet netko da mi drži, dodaje, da mi platno namješta, ili popir zalijepi ili nešto, opet trebam nečiju podršku u tome, izjavila je.

A ona želi biti što samostalnija. Za to su joj prijeko potrebna specifična električna kolica upravljiva ustima. Maria-Kristina sama je doznala gdje ih se može izraditi. Takva kolica stajala bi 125 tisuća kuna pa se čeka, ili odobrenje  HZZO-a, ili pomoć donatora. Ovako se samostalno kreće u kolicima pomičući ono malo mišića tijela u sjedećem položaju, a ponosna je što se sama može i našminkati.

Maria-Kristina, unatoč tome što je u potpunosti nepokretna, ima veseo karakter i ne voli se stalno žaliti. Svjesna je svoje situacije. No uporna je i želi život dostojan čovjeka.