10. svibnja 1979. - Umro Antun Augustinčić

Antun Augustinčić jedan je od najvažnijih predstavnika takozvanog psihološkog portreta u hrvatskome kiparstvu 20. stoljeća. Rođen je u zagorskome mjestu Klanjcu točno na razmeđi stoljeća, 4. svibnja 1900.

Augustinčić studij kiparstva započinje već kao osamnaestogodišnjak kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića. Na Kraljevskoj će akademiji za umjetnost i umjetni obrt diplomirati kod velikog Meštrovića, učitelja s kojim će kao i s Franom Kršinićem poslije činiti trolist na kojem je utemeljeno čitavo hrvatsko kiparstvo našega stoljeća.

Boravak u Parizu u Augustinčićevoj će biografiji ostati zabilježen kao jedan od presudnih trenutaka u izgradnji mladoga kipara. Iako su njegove monumentalne spomeničke skulpture razasute diljem svijeta - od Katowica u Poljskoj, do Moskve, Rima, Tirane, New Yorka, Buenos Airesa i Adis Abebe - upravo će to pariško razdoblje stvoriti uvjete za sva kasnija djela i novo poimanje skulpture u mladoga kipara.

Upoznavši Rodina Augustinčić napušta akademizam i u slobodnoj modelaciji i nemirnom rodenovskom obliku traži vlastiti stil i izraz. Pronalazi ga između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeve lirske forme.

Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice Nošenje ranjenika te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija.

Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike.

Od kraja 50-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateliera gdje nastaju mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu polovicu stoljeća na izmaku.