10. lipnja 1918. - Umro Arrigo Boito

U glazbenom svijetu izvan Italije Arrigo Boito poznatiji je kao Verdijev libretist nego kao autor dviju opera. Prije nekoliko godina povećano zanimanje za njegovu operu Neron ponovno su pokazale operne kuće pa je tada uvrštena i u program Splitskog ljeta.

Pravim imenom Enrico Giuseppe Giovanni Boito rođen je u Padovi 24. veljače 1842., a umro je u Milanu 10. lipnja 1918. Njegov smisao za glazbu i književnost zarana se očitovao. Već za vrijeme studija privukla ga je njemačka glazba, osobito Wagner, pa će kao kritičar napadati talijanske stvaraoce i njihova djela.

Prvu operu Mefistofele napisao je 60-ih godina prošloga stoljeća kad je imao samo 20 godina. Doživjela je katastrofalnu premijeru u milanskoj Scali 1868., čemu je mladi nadmeni pjesnik, kritičar i skladatelj i sam ponešto pridonio.
Nakon tog neuspjeha počinje rad na tekstu Nerona. Izdavač Riccordi skrenuo je Verdiju pozornost na taj libreto, ali je veliki maestro koji je bio zaokupljen radom na Aidi i smatrao da ga Boito ne uvažava dovoljno, ostao ravnodušan.

Tada je Boito sam počeo pisati glazbu za Nerona, uz dulje prekide, kad se bavio drugim stvarima i napisao libreto za Ponchiellijevu Giocondu pod pseudonimom Tobia Gorrio. Ponovni susret s Verdijem urodit će pisanjem sjajnih libreta za njegove genijalne opere Otello i Falstaff. Pisanje glazbe za Nerona potrajat će još dugo, izvedbe će se otkazivati, čak i ona u kojoj je naslovni lik trebao pjevati slavni Enrico Caruso, a 1918. zbog autorove smrti. Tada se ustanovilo da djelo, premda često prerađivano, još nije završeno. Učinili su to Arturo Toscanini i Vincenzo Tommasini, a trijumf operi u Scali 1. svibnja 1924., dakle 60 godina od razrade plana za to djelo, osigurao je Toscanini.

Za razliku od Mefistofelea dramaturgija Nerona izvanredno je čvrsta. Boito sučeljava Nerona imperatora-boga, pjesnika umjetnika, stvaratelja ljepote - Neronu - tiraninu, koji uništava sve što mu stoji na putu. Dvojnost Neronova karaktera i užas koji nosi u sebi i širi ga, stalno su nazočni, a Boito mu stavlja u usta i geslo: Ljubav, koja ne ubija, nije ljubav. To djelo u našem se vremenu iskazuje u novom svjetlu i otkriva prave vrijednosti Arriga Boita.