19. lipnja 1908. - Samoubojstvo Josipa Račića

München je, kao prvorazredni kulturni centar, bio logičan izbor za mladoga, slikarski nadarenog Josipa Račića.

U nepune tri godine provedene na likovnoj akademiji, taj je hrvatski slikar uspio stvoriti opus dostojan da ga svrsta među utemeljitelje hrvatskoga modernog slikarstva. Njegovo je krajnje odredište postao Pariz, gdje je, nakon nepunih pet mjeseci boravka, počinio samoubojstvo u hotelskoj sobi 19. lipnja 1908. godine.

Račićevi su razlozi za ovakav čin ostali nepoznanica, a dugo se nije znalo ni gdje mu je grob. Ipak upornošću gospodina Velimira Špiljka i gospođe Salinge otkriveno je slikarevo posljednje počivalište – pariško groblje Bagneux. Na münchenskoj je akademiji Račić, zbog svoje rano stečene dorečenosti slikarskog jezika, postao predvodnikom takozvane „hrvatske škole“, koja je okupila i druge studente pristigle iz Hrvatske: Becića, Hermana i Kraljevića. Na münchenskoj su akademiji ignorirani sadržaji povijesne ili nacionalne tematike pa je omiljeni Račićev motiv postao čovjek.

Njegovu je suzdržanom duhu odgovarao statičan, nenametljiv svijet prigušenih emocija, bez geste i opterečenosti suvišnostima, u kojem tek progovaraju oči. No u kratkom pariškom razdoblju pojavile su se promjene. Slikanje urbanih veduta pridonjelo je rasvjetljavanju i otvaranju palete. Račićevo ponašanje i samouvjereni iskazi u pismima o snažnom umjetničkom nagonu u svjetskoj umjetničkoj meki, upućeni ocu u zagrebačko predgrađe, nisu odali trag malodušnosti ili krize. Račićeva je tragična smrt postala čest motiv našega, hrvatskog samosažaljenja jer se nastojala opravdati, kao i cijeli slikarski opus, skromnim podrijetlom i teškom mladošću.