Iz HRT-ove arhive: Priča o Duški "polamuški"

Joško Martinović prvi je HRT-ov novinar koji se javio iz Knina nakon Oluje. Pola godine poslije, u ožujku 1996. ponovo je otišao u Knin, ovaj put u selo Radljevac gdje je napravio reportažu o neobičnoj mještanki Dušanki Dobrijević.  Što zbog roditeljske ljubavi, što zbog muških obilježja koji su se pred maturu sve više isticala na tijelu, Dušanka je ostala na selu.

I nadmašivala bi seoske momke u bacanju kamena, bila najbolja u poljoprivrednim radovima! Dušanka je rođena 5. rujna 1933. godine kao druga kćer. Život na selu nije bio lagan. Kao prvo pismeno čeljade u njemu nadala se lakšemu životu. No sudbina je htjela da 10 kilometara udaljen Knin u kojem je pohađala učiteljsku školu, bude najveći grad koji je u životu vidjela.

Bila je nadarena atletičarka, "ni  trkaći konj joj nije mogao uteći", kazala je Jošku. Prosci ju, kazala je, nisu interesirali.

Događalo joj se za vrijeme rata da stasom i glasom zbunjuje vojnike i slučajne namjernike. Prepričava kako su je jednom prilikom pitali "što je obukla žensku odjeću, što se maskirala".

Nasred obraza nosi uspomenu na 4. kolovoz, dan kada je ranjena.

- Ovdje su moji preci živjeli, željela sam moju domovinu zato sam i ostala. Radi toga sam i ranjena. Naši neprijatelji, kad su odstupali, prolazili su transporterom i kažu oni meni – 'Ostavljaj to, bježi!'. Pa nemam što da bježim, kud ću ja da bježim iz moje zemlje, moje kuće. Oni su uzeli automat, opalili i ranili su me. Pogodili su me iza uha, izašlo je na lice - prepričala je tada Jošku.

Preživjela je, kaže, bez doktora. Nekoliko dana skrivala se u šumi držeći prste na ulaznoj i izlaznoj rani da se ne inficira. I zacijelilo je, ostala je tek dvotjedna glavobolja i činjenica da na jedno uho lošije čuje.

Jače od metka zaboljela ju je smrt Đuke, 3 godine starije bolesne sestre koju je sahranila sama na malom Radljevačkom groblju. I Đuka je , kažu ostali, bila "polamuška".

Pogledajte prilog: