3. srpnja 1951. - Umro Ljubo Wiesner

Godine 1914., kad je umro Antun Gustav Matoš, knjižicom Hrvatska mlada lirika oglasio se cijeli pjesnički naraštaj koji je izrastao pod utjecajem prvog imena hrvatske moderne.

Uz Milkovića, Čerinu, Ujevića i druge, svoj je pjesnički i teoretski doprinos dao Ljubo Wiesner, pisac uvoda u Hrvatsku mladu liriku, u kojem je skicirao nacrt novih lirskih nastojanja. Wiesner je velikom pjesniku bio najodaniji sljedbenik, i načinom pisanja, iako donekle sputan formalizmom, osobito sonetskim, i načinom života kavanskoga kozera.

Rodio se 2. veljače 1885. u Zagrebu gdje je pohađao pučku školu i gimnaziju. Bavio se novinskom korekturom, novinarstvom, pokretao osnivanje časopisa Grič, Kritika i Savremenik. Wiesnerov nevelik pjesnički opus od pedesetak pjesama objavljenih u jedinoj zbirci Pjesme 1926., odlikuje se darovitošću.
Wiesner je savršenstvo tražio u miru apsolutne idile čednoga zagorskog krajolika iako je gradsko dijete i urbani život nije napuštao, osim za potrebe pjesništva.

Među njegovim pjesmama najviše je soneta, pokoja glosa, ekloga ili balada, a napisao je i nekoliko većih pjesama: Moja majka, Kupač čarobnih krijesnica, Avantire. Istodobno s pjesmama, Wiesner piše i članke. Životna mu je i književna opsesija do kraja života bila Matoševa biografija koju je kanio napisati, odlazeći dvaput u Pariz. U rukopisnoj ostavštini nađene su zanimljive bilješke iz Drugoga svjetskog rata u kojem je zbog obitelji doživio teške trenutke.

Od 1948. do smrti 3. srpnja 1951. boravio je u Rimu, u Zavodu svetog Jeronima, uređujući na vatikanskoj radiopostaji hrvatske emisije. Poput Kamova, umro je u tuđini, a poput Čerine u umobolnici.