Gipsani svijet Perice Minđeka

Pronašli smo jednog neobičnog umjetnika koji svoje skulpture izrađuje iz - gipsa.

U svojevrsnom ateljeu Perice Minđeka - zdravstvenog tehničara, inače djelatnika Varaždinske opće bolnice na Odjelu kirurgije - zaustavljeno je vrijeme. Medicinski gips je materijal kojim se koristi na poslu, njime sanira prijelome, no uz njega je otkrio i svoju umjetničku crtu. Priča počinje prije tridesetak godina.

- Krenuo sam s animalističkim motivima pa su onda moje kolegice i kolege htjele da im napravim pokoju ovčicu za Božič, pa jaslice... I onda mi je tako došlo na ideju da napravim nekakve skulpture koje će me podsjećati  na neke prizore iz mog ranog djetinjstva - kaže Minđek.

U svojim radovima vraća se životu na selu.

- Mene najljepše uspomene vežu iz mojeg najranijeg djetinjstva i mladosti kada sam ja to sve proživljavao i doživljavao i zato moje skulpture imaju sjećanje. Kod ove skulpture gdje se radi putar, ja još uvijek osjećam miris tog fiškog maslaca kojeg je majka radila, kojega smo onda mi na kruhu jeli kao mala djeca - priča nam.

Žena s bremenom na glavi jedna mu je od najdražih skulptura. Razgledavamo i izdvajamo skulpture - pri zdencu, na paši, priprema za berbu, rad u polju, jalža i bara, žena s košem, telenje, gosti, mejaši, jaslice, reljef svetog Ilije. Klepač kose posvećen je njegovu ocu.

Zaboravljeni običaji, drugačiji način života, rekli bismo - prolaznost vremena. I sve bi se zatrlo, zagubilo da nema spretnih Peričinih ruku. A materijal jednostavan - gips s gazom. Svojevrsnu patinu daju pomiješane boje. Time naglašava kontrast, dubinu i vrijeme, što radove čini veoma dojmljivim. Zanimljiv hobi igra je sjećanjima.

Skulpturama se dosad predstavio na desetak što skupnih, što samostalnih izložbi. Uz plemeniti posao medicinskog tehničara otkrio je umjetničku strast. U njoj živi djetinjstvo, priziva uspomene na jedno zauvijek iščezlo vrijeme. A osim izradom skulptura, stvara i slike na platnu u tehnici akril, posebno voli pejzaže.