15. kolovoza 1769. - Rođen Napoleon I. Bonaparte

Ličnost francuskog cara i vojskovođe Napoleona Bonaparte i danas obavija romantična legenda koja raspaljuje maštu. To nimalo ne čudi jer je malo svjetskih velikana koji su sami – snagom volje i vlastite sablje – iskovali tako neizmjernu moć i slavu.

Bio je dijete francuskog revolucionarnog zanosa, kako je sam govorio. No on će revoluciju uništiti i uspostaviti despotsku vlast, koja će nestati u krvi Watterloa. Najveći od svih Francuza slučajno je postao Francuzom. Napoleon se rodio 15. kolovoza 1769. u talijanskoj obitelji na Korzici ali ga je vojničko zvanje okrenulo francuskoj domovini. Već s 24 godine je brigadni general koji se ne dvoumi usred Pariza topovima rastjerati rojalističke pobunjenike. Pravu je slavu stekao pobjedničkim ratom u Italiji gdje je osobnom hrabrošću osvojio srca svojih vojnika.

Oni su ga, na zamah ruke, bespogovorno slijedili odlazeći u smrt. Uz potporu vojske Napoleon se brzo domogao najviših položaja u Republici a zatim se 1804.-te, neizmjerno ojačan, proglasio carom, apsolutnim gospodarom Francuske. Uslijedio je munjevit osvajački put. Porazivši tri protufrancuske koalicije u osam godina, Napoleon je zavladao nad 82 milijuna ljudi od 147 koliko je imala tadašnja Europa. Pritom se oslanjao na dva aduta: na ratnički zanos goleme vojske i svoj strateški genij koji mu je donosio pobjede i nad jačim neprijateljem.

No bio je to genij usamljena čovjeka. Napoleon ni za živu glavu nije prihvaćao tuđe inicijative što ga je na vrhuncu moći i dovelo do katastrofe u Rusiji. Od 700 tisuća vojnika njegove “Velike armade” iz zlosretnog se pohoda vratilo samo 18 tisuća. Povijest ga je kaznila porazom kod Leipziga i na kraju posvemašnjim slomom na bojnom polju kod Watterloa. Bajuneti Napoleonovih armija Europi su nanijeli mnogo zla, ali i znatno promijenili stare feudalne odnose. Ideju građanske ravnopravnosti pobjednička je Sveta alijansa morala suzbijati jš nekoliko desetljeća.

Veliki osvajač umro je 1821. poslije šestogodišnjeg zatočeništva na otočiću Svetoj Heleni, daleko od domovine. Tek 1840.-te njegovi su ostaci preneseni u Pariz, u doba kad je Francuska zaboravila goleme žrtve i ratne tegobe. Unatoč katastrofalnom kraju jedne karijere, to je bio početak stvaranja legende koja živi sve do naših dana.