S gubitkom sina nosi se slikajući po vlastitoj koži

Prije godinu dana 17-godišnji Patrik izgubio je bitku s teškom bolešću. Njegova majka Petra Ušalj osjećaje izražava slikajući - po vlastitoj koži.

Preuzmite aplikaciju HRT Vijesti!

- Kad doživiš najveći strah koji postoji, onda te više ništa ne može šokirati, ništa te ne može uništiti. Ta potpuna jedna sloboda koju ne osjećaš dok te nešto ne zdrma.  Mislim, cijena je prevelika i vratila bih ja... Odbacila bih ja to sve za jedan dan s njim opet, ali....Trebaš onda vidjeti ono što si dobio. Izgubio si  - očajno strašno puno, ali ovo malo što si dobio je fantastično - kaže Petra.

Nema straha, nema kočnica, nema tko što misli ili što ću sutra, nema ispunjavanja tuđih očekivanja. Ima slobodu da se bavi onim što je veseli. U Salima na Dugom otoku moguće je vidjeti njezine impresivne radove.

- Godinu dana kasnije ja sam tu, s ostvarenim ciljem... Svi znaju zašto je to, da je to posvećeno mome sinu i to je neka moja medalja njemu - dodaje.

Petra je dočekala prijatelje, znance, ali i namjernike u prostoru malog napuštenog obiteljskog magazina, koji se za ovu priliku preobrazio u mjesto snažnih emocija.

S bodypaintingom se susrela prije nekoliko godina. Bolest sina odredila je tek motive.

- Kad te pitaju od kud ti snage...Nitko ne želi biti ovakav heroj, nitko nije htio biti heroj niti ja sebe smatram herojem. Kao što prilika čini lopova tako i tragedija čini heroje. Nisu tražili, nisu htjeli, a eto dobili su...Pa te pitaju od kud ti snaga. Onda se misliš što bi rekao. Da mi netko sada kaže da na drugoj strani oceana stoji moj Patrik, ti bi našao snage za preplivati ocean, je li tako? I onda mi je to na pameti, svaki taj dan... Ja ujutro kad se dignem onda te poklopi taj neki blok, znaš ono, moraš malo prodisati, doći sebi...I onda zamislim da ću danas preplivati taj ocean. Razumiš, to ti je to. Preplivaš taj ocean i tako ideš dan po dan. Ti moraš trenirati svoj mozak svaki dan...Jer ti dolazi u valovima, gazi te, znaš. Ali onda staviš u glavu da će doći taj jedan val, to osjećam, doći će neki val tuge i spremaš se za njega s onom mišlju 'To je nešto što će onda i proći'. Sve dođe i sve prođe, sve će proći. Tako i kada smo se liječili, onda mi je bio takav jedan film u glavi, sve će to jednom proći, kakav god ishod bio. Uvijek se hvataš za nešto dobro, za tu neku svjetlost na kraju tunela. Tuga je neko kronično stanje i kad je dobiješ u ovakvom paketu onda znaš da je to doživotno. Najbolja odluka je prihvatiti tu tugu. To je sad neki format mog bića. Kad ti odlučiš 'Ok, dopala me tuga, sad će biti tuge ali bit će i sreće. I to je multitasking, to je svakodnevni multitasking...".

Petra nadahnjuje, i svaki dan i svakim svojim radom poručuje: tuga te obilježila, ali te ne smije izobličiti.