20. rujna 1905. - Umro Vjenceslav Novak

O hrvatskom Balzacu, književniku, teoretičaru glazbe, glazbenom pedagogu, jednome od najznačajnijih imena hrvatskog realizma i književne historiografije uopće – Vjenceslavu Novaku zabilježeno je:
Prilike u kojima je radio, nijesu bile nimalo pogodne radu književnika.


Stanovao je poradi skupoće u tijesnom stanu, gdje se ni u svojoj dokolici nije mogao zadupsti u književni rad. Poradi živahnosti njegovo šestero djece, nije tu bilo ni spomena o tišini, gdje se slobodno rađaju i razvijaju ideje. Ostalo bi mu da radi noću kad bi sve oko njega pozaspalo.

Iako je nerijetko pisao tjeran nužnošću da podeblja dohotke koji su pristizali od plaće učitelja glazbe, jer Novak je imao diplomu Praška konzervatorija, nemjerljiv je trag ostavio prije svega u hrvatskom književnom realizmu. U samo 46 godina života napisao je sedam romana i 30 pripovjedaka u kojima ocrtava društvenu svakodnevicu i odnose, tipične likove maloga kraja senjsko-podgorskog podneblja, ženske sudbine i čežnje.

Njih će književna kritika ubrojiti u najvjerodostojnija i najkompleksnija iscrtavanja neravnopravnosti, nepravde, siromaštva, muško-ženskih odnosa, te ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće. Među njih se ubrajaju novele Podgorske pripovijesti, U glib, Iz velegradskog podzemlja, romani Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Tito Dorčić, Dva svijeta.

Iako su roditelji, otac Čeh i majka podrijetlom Njemica doseljeni u Senj, očekivali da će nastaviti obiteljski trgovački posao, on si je međutim, uz književnost, namijenio svijet glazbe. Njoj je ostao vjeran do kraja života. Predavao ju je na Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu, školi Hrvatskog glazbenog zavoda, uređivao glazbene časopise, napisao je prvu povijest glazbe na hrvatskom jeziku. Višestruko darovit, prezaposlen, umro je u snu 20. rujna 1905. izmučen sušicom, nad rukopisom koji je priređivao za tisak.