Lj. Ulicka: Ne volim vlast, između vlasti i pojedinca uvijek postoji sukob.

Novu sezonu emisije Kutija slova otvorili smo razgovorom s jednom od najzanimljivijih i najnagrađivanijih ruskih autorica - Ljudmilom Ulickom, prozvanom živućim klasikom.

Ulicka je genetičarka i biokemičarka, bila je izbačena s instituta za genetiku zbog pretipkavanja zabranjenog romana - genetika je izgubila, a svjetska književnost dobila. Ulicka je i aktivistica i borac za ljudska prava, proriču joj Nobelovu nagradu, a uoči njezina nastupa na Festivalu svjetske književnosti, snimili smo s njom intervju. Prevodila je sjajna rusistica prof. Ivana Peruško Vindakijević, a u našoj radijskoj emisiji o književnosti Kutija slova gostovao je i  prevoditelj djela Ljudmile Ulicke - Igor Buljan.
Emisija 13.09.2019.
Ljudmila Ulicka rođena je 1943. godine u Davlje-kanovu u Baškiriji, na području južnog Urala, na istoku europskoga dijela Rusije, tamo je njezina obitelj bila evakuirana za vrijeme rata, kad su joj oba djeda bili zatočeni zbog židovskoga podrijetla i političke nepoćudnosti.

Nakon rata Ulicka se vratila u Moskvu, gdje se slijedeći obiteljsku tradiciju, posvetila studiju prirodnih znanosti – biokemije i genetike. Kad je 1970. otpuštena s moskovskoga Instituta za genetiku zbog pretiskivanja i širenja samizdata, okrenula se književnosti.

Krajem 80-ih, u doba perestrojke, počela je objavljivati kraću prozu te stekla iznimnu popularnost i u Rusiji i u inozemstvu. Svoju nesreću okrenula je u sreću, dospjevši u kratkom roku u vrh ruske književnosti, a biti u tome vrhu, znači biti i u svjetskom. Dobitnica je mnogih ruskih i inozemnih priznanja i nagrada. Bila je disidentkinja i nekoć u SSSR-u i u Putinovoj Rusiji danas, primjerice zbog podrške Mihailu Hodorkovskom.

- Ja ne volim nikakvu vlast uopće, jer između vlasti i pojedinca uvijek postoji sukob. A što je jača nečija ličnost, to je sukob žešći. Nijednoj vlasti ne treba da ju vole, potrebno joj je da je se boje. A ja se ne volim bojati, govori Ulicka.

Put Ljudmile Ulicke bio je put od genetike i biokemije do književnosti pa nas je zanimalo kako se rodila želja za pisanjem i kako je izgledala ta spoznaja da se želi baviti književnošću:

- Znate, ja dolazim iz spisateljske obitelji, u mojoj su obitelji svi pisali. Koliko se ja sjećam, moj je pradjed - inače religiozni Židov, i to posljednji religiozni Židov u našoj židovskoj obitelji, koji je čitao neprestano Toru, a ruski jezik baš i nije znao – neprestano je pisao komentare, a poslije njegove smrti moj je djed odnio te njegove komentare u sinagogu. Ne znam što je pisao. Kada je on umro, imala sam šest godina i nisam znala hebrejski jezik kao ni druge židovske jezike. Jedini jezik koji znam i na kojemu mogu izraziti svoje misli je ruski jezik, priča nam Ulicka.

Pisao je, dakle, njezin pradjed, a s druge strane obitelji, pisali su i djed i baka, i to profesionalno:

- Baka je pisala oglede, bila je novinarka. Pisala je loše, ali je pisala. Očigledno da je taj virus pisanja ušao u moju genetiku, i to sa svih strana. I s majčine i s očeve strane. Ja sam vrlo rano naučila pisati i u stvari sam takoreći počela pisati prozu od trenutka kada sam svladala pismo. Pisala sam bilješke, pisma, dnevnike. Bila je to, čini se, neka unutarnja potreba. S druge strane, nikada nisam doživljavala pisanje kao moguću profesiju. Doslovce nikada. To se dogodilo i, k tomu, dogodilo se kasno. Ja sam svoju prvu knjigu objavila kada sam imala 50 godina. To je iznimno kasni početak za profesionalno pisanje… tako da je bolje kazati kako me pisanje osvojilo, govori Ulicka.

Ta je ju je sklonost samu pobijedila jer joj se dugo odupirala:

- Iako, kada sam napustila biologiju, postojalo je jedno dugo razdoblje kada uopće nisam radila i kada sam mnogo čitala. Zatim, kada su djeca malo porasla i kada sam se razvela, počela sam se osjećati kao slobodan i neovisan čovjek te sam tada počela osmišljavati: pisala sam scenarije za crtane filmove, prepjevavala sam uz pomoć skica, doslovnih prijevoda. Slaba sam s jezicima, nijedan ne znam dovoljno dobro da mogu prevoditi. Sviđale su mi se te književne zadaće. Sviđalo mi se učiti nešto novo. I dan danas volim učiti raditi nešto što ne znam, ističe Ulicka.

U svojem djelu Ulicka se bavila mnogim važnim društvenim temama, primjerice problemom inteligencije u Rusiji u sovjetsko doba, temom kako žene oblikuju nove rodne uloge u društvu, ali i onim čisto svakodnevnim životom, pa smo je pitali kako bira teme, odnosno biraju li teme nju:

- Teško mi je odgovoriti, pogotovo kada čujem pojmove poput ”društveni”, ”rodni”… To me malo uplašilo jer ja nikada ne pišem, pa čak ni kratke priče, a kamoli velike romane, imajući na umu takve pojmove, kao što su društvene ili rodne teme. Ono što mene zanima jest pojedinac, individua. A sve druge teme – društvene, rodne, socijalne, sociološke i druge teme koje se pojavljuju – one su posljedica mojeg interesa prema pojedincu. One proizlaze iz interesa za njega. Velika tema u mojem slučaju nikada nije motiv koji pokreće stvaralaštvo. No ona se može usputno pojaviti. Recimo, roman 'Jakovljeve ljestve' je neka vrsta biografije moje obitelji. Os romana čini biografija mojega djeda. U romanu je i štošta izmišljeno, ali je i mnogo istinitoga. No da mi netko kaže da svjesno napišem društveno značajno sociološko djelo, ja bih od užasa mahala rukama. Pojedinac je moj junak i tako će uvijek biti, komentira Ulicka.

U književnim djelima genetičke Ljudmile Ulicke kao da ima nešto od znanstvene akribičnosti i objektivnosti, u načinu na koji opisuje karaktere s nekom distancom, za razliku od onog razvoja karaktera na što smo navikli u ruskim romanima. Ako ju išta smješta unutar ruske književne tradicije, to je možda njezin interes za sudbine tzv. malih ljudi u vrtlogu društva i povijesti. Tko su zapravo njezini likovi?

- Da, to je tradicionalna tema ruske književnosti. Ona je usredotočena na njega. Naš je junak uvijek komičan, uvijek biva ismijavan. Bazarov je komičan junak, a da ne govorim o sovjetskim junacima, kao što su Aleksej Marejsejev ili Paša Kоrčagin, ti tipični predstavnici ruske književnosti. Takvi su junaci ustvari smeće. Ruska književnost nikada nije imala sreće s junacima. Taj mali, posve zaboravljen, gotovo ubijen i prezren čovjek koji preživljava u životu naš je glavni junak. Čak i Tolstoja, koji je usredotočen na životni materijal iz vlastite okoline - a to su svjetski i bogati ljudi – zanima taj pojedinac sa suptilnim preokretima duše. I Nataša Rostova koja sjedi pored prozorčića, sva u ushitu od zvijezda, od te minute sreće i bivstva – to je ruska književnost, odgovara Ulicka.

Ljudmila Ulicka jako cijeni Lava Nikolajeviča Tolstoja. Djela jednog od najvećih pisaca svijeta nije teško voljeti, no zanimalo nas je zašto ga baš ona cijeni i što iščitava u njegovim djelima?

- Cijeli život pišem dnevnike, ali sačuvala sam samo one koje sam pisala posljednji 42-43 godina. Opseg je ogroman. Označen je brojevima. Jako je zanimljiv. Meni je zanimljiv jer kad čitam svoje dnevnike, ne samo da shvaćam kako se svijet oko mene mijenjao nego kako se i ja sama mijenjam. Dakle, u jednom sam trenutku otvorila dnevnike Tolstoja, doduše davno sam ih čitala, zatim dnevnike Dostojevskoga, dnevnike Čehova… a Tolstojevi su dnevnici za mene nevjerojatno dragocjeni. I ne zato što je on genijalan pisac, jer je to svima jasno, nego zato što je on nevjerojatno živ čovjek. On vibrira, on reagira na najmanje događaje u životu – na sve ono što primjećuje. Posljednji tjedan njegova života, kada on već otvoreno želi napustiti život, a pogotovo obitelj - jer je njegov sukob sa ženom tada bio na vrhuncu i cijelo vrijeme razmišlja što da čini da je opet ne rani. Čitajući njegov dnevnik bila sam vrlo ljuta na Sofiju Andrejevnu, mislila sam si: kako joj nije jasno? Zar joj nije jasno što mu čini? A on je razmišljao o tome da što bezbolnije prođe taj put kako je ne bi opet ranio. Nevjerojatno! Sve je to bilo već pred kraj njegova život… Do izražaja su tada došle osobine, kao što su temperamentnost, markantnost, nedosljednost… On ne živi život po nekim logičkim shemama; katkad sam sebi proturječi kao nitko drugi, i to toliko da bude smiješno. Ali ja ga jako volim upravo zbog toga što je bio tako prekrasno živ. To me kod njega oduševljava. Egoističan, zamršen, katkad nepodnošljiv… Ja ga obožavam, naglašava Ulicka.

Godine 2014. Ulicka je bila jedna od glavnih govornica na moskovskim antiratnim demonstracijama. Što misli za što danas treba demonstrirati?

- Počnimo do toga da ja ne želim biti politički aktivna. Bez problema bih mogla živjeti bez toga, biti negdje na selu i čitati knjige. Ali imala sam osjećaj da sve kipi i gori., ali to duboko odbijanje današnje političke situacija zahtjeva da se izađe i nešto javno kaže. Premda, ponavljam, ne bih ništa od toga činila. Po svojoj prirodi imam malu potrebu za socijalnim aktivizmom. Ja sam pojedinac koji štiti svoje granice. Ne volim kada država ulazi u moj prostor, a ja ne bih htjela ulaziti u njezin prostor. Ali to što se događa prelazi granicu podnošljivoga, odnosno ne smije se prihvatiti. Eto, onda izađeš i nešto kažeš. Kada me pitaju, onda javno govorim. I govorim iskreno, poručuje Ulicka.

2016. godine bila je napadnuta u Moskvi na dodjeli nagrade za esej o ruskoj povijesti 20. stoljeća. Svečanost se održavala za srednjoškolce, pa je napad poslužio za zastrašivanje mladih u njihovu građanskom životu. Koliko je mladost u Rusiji danas društveno aktivna?

- Ja bih rekla da je aktivna više nego ikada. Na Crveni trg je 1968. godine, kada je sovjetski vojska ušla u Čehoslovačku, u znak protesta izašlo 7 ljudi, a danas izlaze tisuće, shvaćate? To je strahovita promjena! Onih 7 ljudi su znali što ih čeka, znali su da će ih zatvoriti, da će uslijediti represije, ali svejedno su izašli, a ova današnja djeca nisu znala što ih čeka jer povijest nitko ne zna, nitko je ne čita, napominje Ulicka.

Jednom je rekla da joj je život važniji od književnosti. Što joj je važno u životu, a što u književnosti?

- Teško je to pitanje jer se i u životu i u književnosti mi mijenjamo svaki dan. Danas nam je važno jedno, a već sutra nešto posve drugo. I to ti diktira situacija u kojoj se ti nalaziš, kaže Ulicka.

Što misli koja je uloga, zadaća književnosti danas?

- Svaki put kada završavam veliku knjigu, svima kažem da mi je to posljednja knjiga i da neću više pisati debele romane. Ja to doista ne želim. Ali onda me nešto na to prisili. Tema se sama pojavi, Evo, recimo, otkrila sam pisma svoga djeda Jakova i shvatila sam da sam dužna napisati knjigu. I na to da je napišem potrošila sam 5 godina. Isto se dogodilo s prethodnom knjigom, 'Danijel Štajn, prevoditelj' koju također nisam htjela pisati, ali kada je Danijel ušao u moj stan, kada smo razgovarali te kada sam nakon toga saznala da je umro, shvatila sam da sam je dužna napisati. Bila bih sretna da nekome mogu dati tu temu, ali nikoga nema pa sam to ja učinila, priča Ulicka.

Rilke je pisao pisma mladom pjesniku, a koji bi bio savjet Ljudmile Ulicke mladom piscu ?

- Vrlo često odgovaram na to pitanje i to ne samo piscima, nego mladim ljudima koji vole pisati, koji čak nemaju pretenzija postati književnici. Uvijek im kažem isto: pišite, pišite! To je prekrasna zanimacija. Pisanje nas prisiljava da formuliramo svoje misli. Ono nas prisiljava da mislimo. To psihoterapija jer često, dok razmišljamo o rečenici, učimo o vlastitim bolestima, mislim na duševne bolesti. Učimo se dijagnosticirati svoje bolesti i liječiti ih. Zbog toga je pisanje čarobno. I ako netko ima želje i namjeru time se baviti, treba obavezno pisati dnevnike, pisma, sve što mu padne na pamet. A hoće li netko uspjeti i postati pisac, to je drugorazredno. Moje su se zvijezde na nebu tako posložile da su me objavili i da sam dobila blistavu karijeru, pogotovo ako se uzme u obzir da je ja nisam planirala, da o njoj nisam ni sanjala. Ona se dogodila sama od sebe. Dakle, o tome ne treba razmišljati. Treba pisati samo zato što to želiš, zato što ti se to dopada i zato što je to – a ja to tvrdim iz svoga primjera – za dušu korisno. Pišite, pišite, pišite, zaključuje Ljudmila Ulicka.

U Slušaonici Hrvatskoga radija poslušajte razgovor s Ljudmilom Ulickom emitiran u emisiji Kutija slova na HR1, u kojoj smo ugostili i Igora Buljana koji je  za prijevod romana Ljudmile Ulicke 'Zeleni šator' bio nagrađen godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevoditelja.