Gavella otvorila sezonu premijerom "Malograđana"

Predstava "Malograđani", premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Gradskom kazalištu Gavelli, suvremeno je čitanje drame ruskog književnika Maksima Gorkog koje u redateljskoj interpretaciji Paola Magellija arhetipski lik malograđana raskrinkava kroz zaigranu mješavinu groteske i patosa.

Komad napisan 1901. u kojemu se Gorki bavi rastakanjem paravana uljuđenosti i građanštine na prijelazu stoljeća, "Malograđani" nude koliko klasičan, toliko i u svojem iskazu provokativan prikaz vremena velikih mijena: prva drama velikog ruskog književnika anticipira dva ključna povijesna i kulturna prijelomna događaja 20. stoljeća predstojeću Prvu rusku revoluciju i uvođenje naturalizma na pozornicu.

Gorki, koji je u vrijeme pisanja te drame već bio etablirani pisac, dobro poznaje svoju epohu; siroče od svoje 10. godine, lutajući novim urbanim središtima ubrzane industrijalizacije, preživljavajući od svakovrsnih sitnih poslova, rusko je društvo sagledao gledajući iznutra, iz perspektive čovjeka na dnu.

Obračunavajući se s dekadencijom prošlosti koja odbija ustupiti mjesto novoj suvremenosti, svoje "Malograđane" smješta u kontekst zajedničkog bivanja, gdje unutar obitelji bezveznjaka i glupana izaziva raskol, vodeći svoje protagoniste od (naizgled) mirne ugode (malo)građanskog života do totalnog rasapa odnosa uvjetovanog ne toliko gubitkom smisla, koliko konačnim neizbježivim prihvaćanjem da smisla nikada nije ni bilo.


Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Jedan od njegovih trikova neka je vrsta 'odsustva' dramskoga pisca: Gorki radnju strukturira kao zrcalni odraz stvarnosti, njegovi se likovi kreću naizgled automatski, prema pravilima svojih mentaliteta i uvjerenja, svoga društvenoga statusa i vanjskih okolnosti, a svaki generacijski sudar gdje obiteljski nesporazumi služe kao metafora sukoba svjetova i svjetonazora na prijelazu epoha baca nove klipove na unaprijed zacrtanu putanju njihovih života, prisiljavajući ih na, željenu ili ne, promjenu smjera.

Prepušteni samima sebi, u odsustvu svemogućeg deus ex machina, nema ih tko izbaviti kada propadnu u bespomoćnost vlastitog nesnalaženja.

Likove "Malograđana" čini domaćinstvo ruskih provincijalaca u čijem se središtu nalazi otac obitelji, Besemjonov, imućan građanin koji snuje o tome da postane predsjednik općine. Besemjonov, međutim, u životnim pitanjima ne može osvojiti glasove ni vlastitih ukućana, zbog čega je nesretan i ljut. Putanju njegove obiteljske tiranije Boris Svrtan je u svojoj glumačkoj interpretaciji ublažio i uljudio, pa je tako njegov Besemjonov simpatičan čovjek razdiran društvenim konvencijama, vlastitim ambicijama i ljubavlju prema bližnjima, koja u okolnostima krutih malograđanskih uzusa od prije stotinu godina gotovo ispada nepristojna.

Dok nervozno grmi s pozornice pokušavajući pohvatati konce svijeta koji mu nepovratno klizi iz ruku, svojim nas filistejskim mentalitetom nasmijava, gotovo nas pridobivajući na svoju stranu.

Ključan sukob odvija se na relaciji otac njegovo troje djece, što on sam objašnjava svojom pogrešnom odlukom da im dopusti da studiraju. Nakon što je izbačen s fakulteta, Petar (Živko Anočić) je zapeo u limbu između beskonačnih filozofskih promišljanja o fenomenu života i tjelesne slabosti prema seksualnoj predatorici Jeleni (Barbara Nola), koja kod njih unajmljuje sobu.

Na suprotnom kraju spektra nalazi se Nil (Janko Rakoš), posvojeni sin Besemjonova, strojar, mladić pun ideala, uključen u klasnu borbu, koji radničkoj klasi predviđa svijetlu budućnost i koji neprekidno ulazi u otvoreni sukob s ocem, izazivajući njegov bijes.


Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Gorki je komad oblikovao kao dvostruki portret: balončić ugode u kojoj živi sitna ruska buržoazija uporno buši prodorima istine izvana, utjelovljenih u liku dalekoga rođaka Perčihina (Enes Vejzović), čija neobavezna životna filozofija pijanog prodavača ptica pjevica služi kao krinka za otvoreno izgovaranje očitih istina. Besemjonov ga izbacuje, no on se vraća istinu nije moguće otjerati; stvarnost će nas prije ili kasnije sustići.

Svi su likovi ravnopravni, svi podjednako prisutni i odsutni, sve ima lice i naličje. Dok tako "tumaraju oko života", izmjenjujući bespomoćnu ogorčenost s razdobljima forsirane ugode, njihov je očaj tek povremeno poremećen proplamsajima pokušaja bljedunjave pobune unutar dominantne emocije posvemašnje dosade.

Crpeći na ironičnom komentaru kojim je Gorki podstavio svoju dramu, Magelli je Gavelline "Malograđane" sagradio na dvostrukostima atmosfere, dinamike, emocije, tona. Igrajući se sa slikom klackalice kao dominantnom putanjom međuodnosa ugrađenom u tekst, scenograf Lorenzo Banci scenu je potpuno zakosio, pa su glumci prisiljeni neprekidno se penjati i spuštati, klaunirajući gotovo po rubovima komada, umjesto unutar njega.


Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Atmosfera nemoćnog prevrtanja po pozornici, u evokaciji nemirnih snova u polubudnom stanju, izmjenjuje se s razdobljima groteskne zaigranosti. Ubojita dokolica prožeta je zastrašujućim fantazmagoričnim imitacijama prizora sa starih fotografija. Sve to dodatno je pojačano dopisanim dijelovima, kaotičnim snovitim navještajima konačne apokalipse i sugestivnom autorskom glazbom Ljupča Konstantinova.

Beskorisni razgovori puni naizglednih mudrosti jedina su radnja, a u njima manje ili više prisutno sudjeluju još Besemjonovljova žena Akulina Ivanovna (Ksenija Pajić), Perčihinova kći Polja (Ivana Roščić), stanar Teterev (Ranko Zidarić), kuharica Stepanida (Bojana Gregorić Vejzović) i Nenad Cvetko kao Doktor.

Ključni prijelomni događaj nakon kojega slijedi konačno razrješenje je pokušaj samoubojstva i psihički rasap nesretno zaljubljene Besemjonovljeve kćeri Tatjane (Tena Nemet Brankov), učiteljice koja bi "željela živjeti" a ne zna ni kako ni odakle početi. Očajan, Besemjonov zgromljeno razmišlja o svojoj uništenoj političkoj karijeri: Savršeni malograđanin, i dalje najviše ljubi svoju malograđanštinu.

Na kraju ostaje samo kaos sastavljen od komadića života, otpadaka i granja, i vlak, kojim upravlja Nil, kao vječan simbol mogućnosti bijega kroz golema prostranstva Rusije, i života.