Zanemarena guska unatoč dugoj gastro tradiciji

Nostalgična priča iz slavonskih sokaka. Ne tako davno gacala su njima jata domaćih gusaka. Meso, jetra i mast bili su na cijeni, perje se čijalo. Danas domaćih gusaka gotovo i nema. Ipak, među rijetkima koji još čuvaju tradiciju je obitelj Mahaček iz Bjeliševca. Guske su im na paši, uz prirodne vodotoke, meso je izvrsno, no teško ih prodaju. I to zbog - pretpostavljate - golemog uvoza.

"Guske su sretne, vesele, jer su cijelo vrijeme na vodi, suncu, na travi", kaže Zlatko Mahaček.

Tov je ondje spor, ekstenzivan i naravno, potpuno prirodan. Uz ispašu, guske jedu kukuruz, žito s domaćih polja. Ima tu i onih divljih koje rado prezime uz takvu gozbu. Daleko je to od uzgoja industrijske guske. Ipak, Zlatku je to slaba utjeha jer kupaca je malo.

Iako je jetra - znamo inače prava delicija- u ovih gusaka zbog prirodna uzgoja teška najviše 300 grama, slabo se traži za restorane i finu gastronomiju. Proda se dobro samo ljekovita guščja mast i na žalost nema je dovoljno da zadovolji potražnju. Propala je u nas znamo i industrija perja, a s njom i prodaja laganog, mekanog guščjeg paperja.

Nezaobilazna je bila sočna domaća guska na blagdanskom stolu ili uz Martinje, uz mlado vino, sjeća se gospođa Marica. Dio je to tradicije ne samo slavonskih, već i svih hrvatskih porječja. U uzgoj se u nas guska vraća skromno. I to najviše zahvaljujući struci koja sustavno radi na uzgojnoj selekciji i zaštiti njezine izvornosti. No, ova obitelj unatoč trudu, isključivo od ove proizvodnje ne bi mogla živjeti. Pa valja, kaže Zlatko - svaštariti.

Ipak obeshrabriti se ne da. Planira certificirati uzgoj, ići na europske mjere, a onda tržište potražiti vani, u izvozu. Tamo znamo, ovakvo meso itekako ima cijenu, ali i kupce. Jer dok u nas raste konzumacija peradi, uglavnom piletine i puretine, guska je još na začelju kolone. Zanemarena unatoč dugoj gastro tradiciji naravno - nepravedno.