Jadranki su torbe promijenile život

Čuli ste već stotine priča kako su ljudi promijenili profesiju nakon više desetljeća rada i okrenuli si život naglavačke. E pa, nikad dosta takvih svjedočanstava koji nam svima mogu biti poticaj da se ohrabrimo i zakoračimo stepenicu više. To se dogodilo i protagonistici naše iduće priče kojoj je torba napravljena u kućnoj radinosti promijenila život.

"Ona radi u rudniku i život joj nije lak, zato ne voli muziku, ona voli ritam jak". Jadranki Bolčević pjesma „Patuljci" Vlade Divljana svojevrsna je himna. Dobro se naradila da bi ponovo opet radila kao u rudniku, ali sad baš iz gušta.

Kreativka iz Sesveta svoju je inspiraciju pustila na slobodu tek kad su djeca odrasla, a muž uhodao svoj posao. Sve je krenulo kad je prije četiri godine sebi napravila prvu torbu.

- Cijeli život, otkad radim, radim s mužem, on ima automehaničarsku radionu i na dan kad sam ja njemu nekakve tapetarske poslove obavljala, kod tapetara sam vidjela interesantni komad umjetne kože i kupila sam si dva materijala bezveze koja su mi stajala par mjeseci, napravila sam torbu koja uopće tako nije trebala izgledati, ali je ispala kako je ispala - ispričala je modna dizajnerica i dodala:

- Natrpala sam si stvari unutra i krenula sam u grad i žene su me zaustavljale- otkud ti torba, gdje si ju nabavila. Meni je bilo glupo reći da sam ju sama sašila.

Potom ju je nazvala prijateljica koja u centru Zagreba ima trgovinu s radovima hrvatskih modnih dizajnera i pitala može li joj napraviti deset torbi za prodaju. I....ostalo je povijest.

- Iz tog dućana je krenulo dalje u šest gradova u dućane gdje su hrvatski dizajneri. Sad je to postao moj primarni posao - kaže.

Jadrankin dizajn torbi toliko je zanimljiv da su ju već počeli kopirati, no nju to ne smeta previše. I ne zamara se hiperprodukcijom. Napravi ih dnevno najviše do pet komada, jer sve radi sama.

- Dok sam bila klinka, sve što sam imala na sebi sam si sašila, kad sam se udala, dobila djecu, mašinu sam zaboravila. Sve dođe na svoje pa je tako i moje šivanje došlo na red u mojim 40-tima, nikad nije kasno - kaže Jadranka.

- Baš sam sad sretna, to je to. Uz te torbe je krenula i odjeća, to je još uvijek sad za moju djecu i mene, još se uvijek to po ormaru skriva, ali jednog dana možda i kolekcija izađe van - dodaje.

Kako joj je krenulo s jednom jedinom torbom, ne sumnjamo da će i jedna jedina kolekcija odjeće biti dovoljna za uspjeh.

A vi? Što ste ono voljeli raditi u djetinjstvu?