Ana Josipović: "Lajkovi" su bili moja pobjeda nad rakom

Prolaznost. Teško se nositi s njom. Kada dođe bolest. Ta strašna i opasna bolest. Znači li to da je odbrojavanje počelo? Jasno je što se mora, krenuti u borbu koja ide do granica izdržljivosti i nameće pitanje - što ću sve izgubiti? Novinarka Ana Josipović nije dopustila da se vidi da je bolest ovladala njezinim životom. To je bila njezina pobjeda. A onda je na izložbi otkrila kako je lagala na Instagramu. Priča Barbare Majstorović emitirana u emisiji Puls.

Ja sam ženski Samson. U kosi je bila sva moja snaga. Imala sam tu dugu smeđu kosu koju sam godinama njegovala. Ja sam voljela tu svoju kosu. Štedjela sam je od previše bojanja, blajhanja, kupovala najfinije maske, šampone. I da se dogodi da ja sada trebam ostati bez te svoje kose. Apsolutno to nisam mogla prihvatiti, da se ogolim na taj način. Da me život tako ošamari, da me vizualno ogoli na najružniji način - počinje Ana svoju priču za emisiju Puls.

Gubitak grudi u odnosu na gubitak kose uopće nije bio usporediv za Anu. Grudi bi dala odmah, a zbog kose je, kaže, bila spremna umrijeti.

- Prije desetak godina, kada sam imala nekih 30-ak, redovito sam se kontrolirala. Moje grudi imaju fibroadenome, ali onda sam shvatila da oni nastaju i nestaju, da je to normalna fizionomija grudi i nisam više niti išla redovito na preglede. Nisam ih ni napipavala. U jesen 2017. sam napipala nešto. Nisam se uopće prestrašila, rekla sam "OK, u svim mojim familijama nitko nije umro od raka". Ja sam bila uvjerena da sam sigurna od raka. Ne bi on mene niti prestrašio, ja sam stvarno mislila da sam ja otporna na takvo što, prisjeća se.



U trenutku kada joj je liječnik rekao "Nažalost ovo što vidim nije fibroadenom. Ne izgleda dobro", takoreći je, kaže, "umrla".  "Bojim se da ima karakteristike zloćudne tvorbe", rekao joj je. Onda je, kaže, stvarno bilo teško. Onda se "ustvari raspala".

No ni tad se nije prestrašila.

- Bila sam bijesna i prkosna. Rekla sam i mojoj sestri: ako će se dogoditi, da će to biti taj tumor, nisam tada još uvijek niti znala što i kako, kako ih klasificiramo. Ako će se dogoditi da je to taj tumor zbog kojeg ću ja ostati bez kose ako se krenem boriti protiv njega, nema šanse, ja umirem. Ja sam "single", nemam nejač koja je iza mene. Jednostavno, imam pravo odlučiti što ću sa svojim životom. Meni je u redu bila kvaliteta preko kvantitete. Jednostavno nisam htjela ići u neku borbu koja je meni predstavljala borbu za život kao ropstvo. Ma nema šanse!, pomislila je, kaže, tada.

Za tumor dojke, kaže, specifično je da se i dalje osjećaš zdravo, dobro.

- Bar ja ga nisam osjećala. Kad saznaš za njega raspadne ti se život, ali i dalje se zdravstveno osjećaš dobro. Tek kad se kreneš liječiti, a liječiš se tako što dobivaš otrove koji ubijaju tumor, od tih lijekova paralelno se osjećaš loše. Tako da ustvari ne osjećaš da si bolestan nego si negdje između. Zato ja ne volim čak niti govoriti da je to bolest, kaže.



"Gle, svakako si na putu da odeš, hajde probaj još s tom kemoterapijom. Možda neće biti tako strašno. Izdržat ćeš ti to. Hajde probaj.", rekla joj je sestra.

- Kad su mi potvrdili dijagnozu koja nije bila samo tumor dojke, nego metastazirani tumor dojke... Znači sedmi mjesec, počinju godišnji odmori, Hrvatska igra u finalu svjetskog kupa, svi čekaju da počne ljeto, da im se dogodi nešto lijepo, a meni se život raspada. Onkologinja me poslala na hitnu punkciju limfnih čvorova. Ja sam i dalje mislila da ona komplicira i da se to ne može dogoditi. I rekla sam "Hajde, idem to proći." Kad sam čekala u toj zagušljivoj čekaonici na Rebru da me prozovu, svi su mi išli na živce, nisam uopće htjela zapamtiti te face, jer nekako ja tu nisam pripadala. Prvu su me prozvali, sljedeći je dan bio petak 13. Ja dođem kod nje da hitno pročita nalaz. Ona isprinta, i ja dobijem nalaz na kojemu piše: metastaze karcinoma. I to je drugi put bilo da sam doživjela smrtnu kaznu. I tu sam pomislila: to je sad stvarno ozbiljno, sad stvarno više tu nema povratka. Mislim da sam u tom trenutku ustvari sama sa sobom prihvatila, iako sebi nisam htjela priznati da ću krenuti na kemoterapiju, svjedoči o svom putu.

- Cijelu sam se godinu bojala da ljudi ne shvate da nosim periku. I ustvari sam se jako povukla i izbjegavala bilo kakva druženja. Jer kad god bih s nekim razgovarala na udaljenosti manjoj od metra, uvijek bih mislila da me gledaju. Posebno kad me pogledaju u vlasište, uvijek bih mislila "Ajme, sad je skužio". I nekako sam izbjegavala tu komunikaciju, a mi žene jako često pričamo o kosi. Naravno taj moj make-over koji se događao, kako sam ja počela izmjenjivati te svoje perike, izgledalo je kao da ja postupno skraćujem kosu, pa sam na kraju skratila šiške. I svi su to vjerovali. Čak ja nisam vjerovala koliko ljudi vjeruju da je to moja kosa. Stalno sam očekivala da će to netko shvatiti i stalno sam bježala. Tek pred kraj sam shvatila da ljudi to ne mogu uopće primijetiti na meni. Par puta sam se znala zafrkavati s prijateljicama, davati im savjete kako će postići moju nijansu pink boje, kako izblajhati kosu a da ona ne "popuca", jer moja kosa kao ne "puca". Jedna mi je prijateljica rekla "stavi malo maslinovog ulja, suha ti je kosa", prisjeća se.

Njen prozor u svijet je bio Instagram. Tamo je pokazivala da je sve u redu. No izbjegavala je bliske kontakte. Cijelu godinu više je, kaže, voljela biti samo "virtualna".

- Nije bilo lako tih godinu dana. Ja jesam vedra osoba, ali je teško bilo zadržati duh kada si slomljen fizički. Počela sam bilježiti to što mi se događa fotografski, kaže.



Snimala se kad ide na kemoterapiju. Dok čeka da joj pripreme "njenu smjesu otrova", sjedila bi u parku i pričala sama sa sobom.

- To je bila moja osobna terapija, kad sam si bilježila sve te neke detalje iz svog života. Ideja o izložbi je u biti došla na kraju, svega tri mjeseca prije nego što sam ju i ostvarila, rekla je.

Na Instagramu je, kaže, pokazivala sebe u trenutku kakva je bila.

- I svi oni "lajkovi" ustvari su bili moja pobjeda nad rakom. Jer sam ga spriječila u onom dijelu na koji sam mogla utjecati, a to je vizualno. Da se ne vidi da je on ovladao mojim životom, kaže i dodaje kako danas ustvari ne želi priznati da ju je bolest promijenila ili da je nešto naučila.

- Ne želim u svemu ovome što sam prošla naći kao nekakvo iscjeljenje. Ono što sam shvatila je da u životu više nisam tolerantna na riječi "trebaš" i "moraš". Kod mene je samo "želim". Ja sam tako odlučila. Uloga koju sam dobila na ovom svijetu želim da bude zabavna. I ja sam je tako i osmislila. Skužila sam da ta moja snaga nije bila samo u kosi nego da ja mogu bez te kose itekako funkcionirati. Štoviše, ta smeđa kosa mi se sad čini dosadnom. Sad mi je ovako zabavnije, poručuje.

Pogledajte video: