3. studenog 1534. - Henrik VIII. poglavar Crkve

Engleski kralj Henrik VIII. preuzeo je 1509. krunu u dobi od 18 godina. Bio je vrlo pobožan, sklon teologiji i romantičnoj književnosti.

U jednom je tekstu oštro napao čak i Luthera zbog njegova protestantizma. No uskoro je i on prešao u protukatolički tabor. Ubrzo nakon stupanja na prijestolje Henrik se oženio španjolskom princezom Katarinom Aragonskom. Kako bi se zemlja sačuvala od raskola, bilo je nužno da kraljevski par dobije sina. Kako je Katarina nakon mnogih pobačaja rodila samo kćer Mary, praznovjerni je Henrik počeo sumnjati da mu je brak uklet. U međuvremenu se zaljubio u mladu i koketnu Anu Boleyn i poželio se njome oženiti kako bi mu rodila željenog prijestolonasljednika. Kad mu je papa Klement VII. odbio poništiti prethodni brak, Henrik se ipak oženio pa je izopćen iz katoličkog svijeta. Uvrijeđeni engleski kralj toliko se razljutio da je odlučio zauvijek raskrstiti s Rimom.

Na njegov zahtjev Engleski je parlament 3. studenog 1534. izglasovao akt o supremaciji kojim je kralj postavljen za ''jedinog i vrhovnog glavara crkve u Engleskoj'' sa svim ovlastima koje ima papa. Henrik je uskoro naredio da se zatvore svi samostani i zaplijene sva crkvena dobra. Mnogi redovnici su obješeni jer su se protivili tim odredbama. Nastradala su i dva velika mislioca: Sir Thomas More i biskup Fisher. Biskup je umirući čitao riječi evanđelja svetog Ivana. ''To je život vječni'', a Thomas More je na stratištu izjavio da umire ''kao vječni sluga kraljev, ali u prvom redu sluga Božji''.

Njihove glave istrunule su na kukama londonskog mosta. Osobni hir Henrika VIII. tako je zauvijek promijenio vjeru engleskog naroda, iako se Anglikanska crkva ni danas teološki bitno ne razlikuje od Katoličke. Od Henrika VIII. do današnje kraljice Elizabete II., engleski suvereni nose titulu branitelja i čuvara vjere. U najnovije vrijeme neki anglikanski svećenici pozivaju da se napokon "demontiraju" stoljetne veze države i crkve. Prema njima, monarhija bi mogla prestati postojati u sljedećih pedesetak godina pa se Crkva stoga mora pripremiti za takvu promjenu.