16. studenog 1910. - Umro Ivan Kozarac

Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima 8. veljače 1885. 

Hrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik potječe iz seljačke obitelji. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima.

Od 1900. do 1906. godine radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. Godine 1903. razbolijeva se od tuberkuloze, ali zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te 1907. odlazi u vojsku. Godine 1909. vraća se u rodni grad, pa odlazi u Zagreb gdje se zapošljava kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja.

U ljeto 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce, gdje samo dva mjeseca nakon povratka umire u 25. godini života.

Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka Slavonska krv, 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti 1911. godine.

Kozarac je reagirao na društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine, kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom. U romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Mnogo je pisao o ženskoj pokvarenosti i pomodarstvu. Zauzeo je i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizma. Nije stilski uglađen, ali je živ, slikovit i ritmičan.

Roman Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, stvorio je junaka koji nadrasta usko regionalan tip. Roman je prepun tuđica i onomatopejskih riječi; Kozarac je isprepleo govorni s jezikom i ritmom slavonskog bećarca.

Umro je u Vinkovcima 16. studenog 1910.