20. studenog 1699. - Rođen Antun Kanižlić

Hrvatski književnik, jedan od prvih pisaca prosvjetitelja u Slavoniji, Antun Kanižlić, rođen je u Požegi 20. studenoga 1699.

U rodnom je gradu završio četiri gramatikalna razreda /nižu gimnaziju/, a zatim je nauke nastavio u Zagrebu, Beču i Leobenu. Poslije toga učiteljevao je godinu dana u varaždinskoj Gimnaziji, a zatim je slušao tri godine filozofiju u Grazu. Završio je i teologiju u Grazu i u Slovačkoj Trnavi. 

Kada je zagrebački biskup Tausi utemeljio u Požegi konzistorij za poslove slavenskih župa imenovao je u nj i Kanižlića, koji je tu ostao sve do smrti 24. kolovoza 1777. Kanižlićevi književni počeci u svezi su s vjersko-prosvjetnim radom isusovaca i očituju se u pisanju nabožnih  knjiga, molitvenika i prijevoda s njemačkog jezika. 

No, već i u tim spisima ima nešto što Kanižlića izdiže iznad ondašnjih naših nabožnih pisaca, a to je metaforičnost njegova izraza i nastojanje oko čistoće i bogatstva jezika. Marljivo je proučavao rječnik i dubrovačke pjesnike, uopće bogatu hrvatsku književnu tradiciju, a presudni utjecaj na njegov pjesnički stil izvršili su Ivan Gundulić i Ignjat Đurđević

To se osobito osjeća u Kanižlićevim duhovnim stihovima razasutim po raznim njegovim nabožnim djelima, napose u spjevu Sveta Rožalija, panormitanska djevica, nakićena i  ispivana. To ostvarenje pisano je u obliku pisma što ga svetica Rožalija piše iz pustinje svojim roditeljima. 

U njemu, starim dvanaestercima, pripovijeda svetica svoj griješni svjetovni život, nagli preokret u duši i napokon pokajnički život u pustinji. Spjev pati od digresije i preopširnosti, ali Kanižlić pokazuje zavidan smisao za uočavanje pojedinosti i za lako pjesničko izražavanje. Pribroje li se njemu i nabožni stihovi iz Promišljanja duhovnih iscrpljeno je uglavnom sve, gdje se Kanižlić po svojoj prirodi lirik, približio poeziji. 

On je tipični predstavnik zakašnjela baroka, ali i prvi naš pjesnik bogatijih izraznih oblika. Spomenimo i Kanižlićevo prozno djelce objavljeno godine 1780.  Kamen pravi, smutnje velike, gdje raspravlja o razlozima crkvena raskola. Međutim, on u prvom redu ostaje u povijesti hrvatske književnosti kao vješt versifikator i zaljubljenik jezika, najbolji slavonski pjesnik prije preporoda.