Frida Kahlo - slikarica boli, ikona slobode i Meksika

Životna priča meksičke slikarice Fride Kahlo bio je fascinantan, koliko i njezina umjetnost. Čitav Fridin opus odraz je boli koju je trpjela kao posljedicu teške prometne nesreće, ali i burnoga braka.

Rođena je kao Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon 6. lipnja 1907. godine u gradiću Coyoacánu. Bila je treće od četvero djece njemačkog imigranta Guillerma Kahla (Carl Wilhelm Kahlo) i Matilde Calderón y Gonzale. Majka joj je bila španjolskog i indijanskog porijekla.

Sa šest godina oboljela je od dječje paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela. No, ono što je uistinu promijenilo život djevojci visokoj 150 cm bila je teška prometna nesreća koja ju je zadesila 1925. godine. U sudaru autobusa i tramvaja, 18-godišnja Frida zadobila je prijelom kralježnice, prsne kosti, rebara, zdjelice, a usto je imala i 11 prijeloma na desnoj nozi, slomljenu lijevu nogu te rame. Željezna šipka probila joj je abdomen i maternicu, zbog čega je imala četiri pobačaja. Nekoliko mjeseci cijelo joj je tijelo bilo u gipsu, a trpjela je i velike bolove. Kako bi joj pomogla skratiti vrijeme tijekom oporavka, majka joj je u krevet donijela pribor za slikanje. Frida je tada otkrila svoju novu strast.

Prije nesreće željela je biti liječnica. Godine 1922. upisala je prestižnu meksičku školu National Preparatory School. Ubrzo je postala i pripadnica političke te literarne skupine nacional-socijalista, zaljubivši se u njihovoga vođu Alejandra Gómeza Ariasa. Ujedno je to bilo i doba u kojemu je svjedočila oružanim borbama u Mexico Cityju kao svojevrsnom nastavku Meksičke revolucije. Stoga je odlučila promijeniti jedan od ključnih biografskih podataka te godinom svoga rođenja navoditi 1910., kada je započela Meksička revolucija. Također, izbacila je i slovo e iz imena te postala Frida.

Za vrijeme školovanja pomagala je ocu, profesionalnu fotografu. Također, u to se doba počeo razvijati umjetnički pokret muralizam, idejnog začetnika Diega Rivere, za kojeg je Frida tada prvi puta i čula. Upoznala ga je u spomenutoj školi koja ga je 1922. zaposlila na oslikavanju. Kao mlada umjetnica zamolila ga je za savjet i pomoć u slikanju. Diego je odmah prepoznao njezinu talentiranost, no njihov se odnos ubrzo razvio u strastvenu ljubavnu vezu.

Studij medicine napustila je 1925. godine okrenuvši se slikarstvu i to ponajprije, kako je spomenuto, ispunjavajući vrijeme oporavka od nesreće koja ju je bila prikovala uz krevet. Unatoč protestima njezine majke, Frida i Diego vjenčali su se kada su joj bile 22. godine, a njemu 43. Bio je to brak ispunjen trzavicama i svađama jer su oboje bili temperamentni i skloni upuštanju u ljubavne afere.

Diego je tolerirao njezine veze sa ženama, ali na one s muškarcima bio je ljubomoran. Ipak, ono što je okončalo njihov desetogodišnji brak bila je njegova nevjera s Fridinom sestrom Cristinom. Godinu dana nakon rastave ponovno su se vjenčali. No, ni drugi bračni pokušaj nije donio nikakve promjene pa su i nadalje bili nevjerni jedno drugomu te živjeli u odvojenim dijelovima kuće.

Dvoje umjetnika obilježilo je 20. stoljeće slikarstvom, ali i političkim angažmanom. Naime, par je imao aktivnu ulogu u komunističkom pokretu, pa su u svoj dom primili i ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Lava Trockog, koji je, bježeći pred Staljinovim režimom, zatražio azil u Meksiku. Frida je tijekom 1937. imala s njim ljubavnu aferu, a samo tri godine poslije Trocki je ubijen u njezinom rodnom gradu. Među Fridinim ljubavnicima bio je i poznati fotograf Nickolas Muray, kojega je upoznala 1928. te održavala povremenu ljubavnu vezu sljedećih 10 godina.

Salma Hayek u ulozi Fride u biografskom filmu iz 2002. godine

Njezine slike odlikovale su se simbolizmom, živim bojama ali i meksičkim kulturnim naslijeđem. Uglavnom je slikala autoportrete koji su postali dominantnim dijelom njezina života i stvaralaštva. Ocrtavali su Fridina psihofizička stanja puna boli zbog brojnih operacija, spontanih pobačaja, problema u braku i ljubavnih avantura. Djela su joj prvi puta su izložena u Meksiku 1937. godine na skupnoj izložbi u Galeriji umjetnosti Sveučilišta u Meksiku.

Zahvaljujući inicijativi francuskog pisca i pjesnika Andréa Bretona ponuđena joj je izložba u Galeriji Juliana Levyja 1938. u New Yorku. Godinu dana nakon te trijumfalne izložbe, Breton joj je organizirao i onu u Parizu. Iako je tjednima kasnila, bila je vrlo uspješna. Čak je i Louvre otkupio jednu njezinu sliku, a bilo je to prvo umjetničko djelo meksičkog umjetnika koje se našlo u posjedu ugledna pariškog muzeja u 20. stoljeću.

Za vrijeme života naslikala je 143 slike od kojih 55 autoportreta. Njezina prva i jedina samostalna izložba u Meksiku održala se 1953. Zbog lošeg zdravlja liječnici su joj savjetovali da toga dana ne ustaje iz kreveta, no na otvorenje je stigla kolima Hitne pomoći te je na krevetu prenijeta do gostiju koji su je nestrpljivo očekivali.

Posljednjih godinu dana života bila je teško bolesna. Zbog gangrene amputirana joj je desna noga do koljena. Iako se još nije bila dovoljno oporavila od upale pluća, neposredno prije smrti sudjelovala je u demonstracijama protiv intervencije SAD-a u Gvatemali. Preminula je 13. srpnja 1954. od plućne embolije. Imala je 47. godina. No zbog riječi koje je zapisala u dnevnik nekoliko dana prije smrti "Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti", sumnja se da se slučajno ili pak namjerno predozirala.

Diego je u svojoj autobiografiji napisao kako mu je njezina smrt bila najgori dan u životu. Tri godine poslije i on je preminuo. Posljednja mu je želja bila da mu pepeo bude pomiješan s Fridinim u urni pohranjenoj u njezinom rodnom domu Plava kuća (La Casa Azul) u gradiću Coyoacánu. Ipak, njegova supruga, s kojom se oženio godinu dana poslije Fridine smrti, kao ni njegove dvije kćeri, nisu mu ispunile želju.

Plava kuća 1958. pretvorena je u muzej posvećen Fridinu životu. U čast ovoj jedinstvenoj slikarici, današnjem simbolu slobode i Meksika, snimljeni su brojni dokumentarci i filmovi. Godine 1983. Hayden Herrera objavila je Fridinu biografiju, koja je postala besteler. Knjiga je 2002. doživjela filmsku adaptaciju, a ostvarenje sa slavnom Salmom Hayek u naslovnoj ulozi i u režiji Julie Taymor osvojilo je dva prestižna Oscara - za najbolju šminku i najbolju originalnu glazbu.

Film prikazujemo 6. studenoga na HRT3 u 23.20. Biografski uradak možete pratiti i preko multimedijske usluge HRTi, gdje će putem programskog vodiča biti dostupan 72 sata nakon emitiranja.