Bojan Navojec ima poruku za disleksičare

Ako imate problem i čini vam se da se slova mute, bježe ili nedostaju, pa još pritom ne uspijevate najbolje razumjeti ni što ste pročitali - najvjerojatnije imate disleksiju.

Riječ je o stanju u kojemu je disleksičarima teško pročitati, razumjeti, pogotovo učiti iz pisanih materijala. S druge strane, disleksičari su ljudi koji sasvim drugačije vide svijet, rješenja problema i drukčije shvaćaju okolinu. Poznato je da je među najbogatijim ljudima najviše disleksičara, da su iznimno uspješni kao poduzetnici i izumitelji, a s druge strane najčešće se još u dječjoj dobi suočavaju s manjkom samopouzdanja, ruganjem i lošim uspjehom u školi.

Znanost ovo tek pokušava objasniti. Istraživanja pokazuju da je riječ najčešće o ljudima čija je inteligencija viša od prosjeka, a ipak, u školama postižu prosječne ili ispodprosječne uspjehe. Kako to? 

U Zagrebu je na skupu "Pričajmo pokretomu!" u organizaciji Hrvatskoga knjižničarskog društva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice dotaknut barem djelić te teme.

Bojan Navojec, hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac te jedan od kapetana u HRT-ovoj emisiji "Volim Hrvatsku", kao dijete se i sam borio s disleksijom. Prvi put je, kaže, shvatio da mu čitanje i pisanje ne idu kao njegovim vršnjacima sa šest godina, kada je krenuo u školu.

- Dugo sam to nekako skrivao, imao loš osjećaj tj. kompleks manje vrijednosti. Bilo mi je jako neugodno i sram me bilo čitati na glas, kaže poznati glumac.

Napominje da ga je to naučilo da bude malo maštovitiji i zato je utrošio puno energije da se to ne primijeti. Naglašava da je i upisao Akademiju te da to još nije izašlo na vidjelo na prijamnom ispitu. S 19 ili 20 godina krenuo je, prisjeća se, k logopedu. Zanimljivo je da je prvi put o svom problemu progovorio u HRT-ovoj emisiji Latinica kada je tema bila upravo disleksija. I tada mu je, kaže, pao ogroman teret s leđa.

- Mislim da o tim stvarima treba govoriti, kao i o svim drugim stvarima, te da djeca i mladi ne bi trebali biti diskreditirani ni po kojoj osnovi, a kamoli po toj, zaključuje.

Napominje da je u njegovo vrijeme disleksija bila pripisivana nemaru, lijenosti ili nezainteresiranosti. Nada se da je sada u školama drugačije. Poručuje da je  djeci koja imaju disleksiju bitna podrška kod kuće te savjetuje roditeljima da se ne uplaše.

- Ne dajte se, trebate biti malo uporniji i nekako se manje osvrtati na to što netko misli o tome. Znate da imate svoju glavu i mislite njome, a disleksija je samo jedan izazov koji nije lagan, ali je izazov, poručuje Navojec.

Kako prepoznati disleksiju

Logopetkinja Maja Kelić iz Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG napominje da disleksiju prije svega vidimo kao poremećaj čitanja i pisanja. Ističe da je karakteriziraju sporo i netočno čitanje te da takva djeca vrlo često ne razumiju što su pročitala. Naglašava da u Hrvatskoj ima 5-7% djece u školskim klupama koja se bore s disleksijom. Ocjenjuje da je to velik postotak.

- Ono što je problematično zapravo je cijeli proces prepoznavanja i javljanja na vrijeme, te prijava u sami sustav, kaže Kelić. Ističe da veliku pomoć u otkrivanju simptoma disleksije djeca i roditelji imaju u stručnim suradnicima u školama te u učiteljima koji prepoznaju teškoće prije trećeg ili četvrtog razreda. 

Kelić naglašava da svaki roditelj treba pratiti dječji razvoj, a posebno roditelji one djece koja imaju teškoće u govoru.

- Djeca koja kasnije progovaraju, koja dugo ne izgovaraju neke glasove, djeca koja gutaju glasove ili čak cijele slogove..., nabraja. Ističe da djeca s disleksijom imaju u većini slučajeva i disgrafiju (nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja) te diskalkuliju (teškoće s matematičkim operacijama).

Kaže i da se disleksija u višim razredima pretvara u poremećaj učenja, što ne iznenađuje jer je gotovo svaki naš predmet u školskom sustavu temeljen na pisanoj riječi. Ističe da sustav terapije i podrške u Hrvatskoj dobro funkcionira. S time se, doduše, ne bi složili mnogi roditelji disleksične djece.

Lutanje sustavom

Jedna od majki, želeći ostati anonimna, navodi nam da je godinama lutala po sustavu tražeći pomoć, a dijete je disleksično došlo u šesti razred osnovne škole dok nitko od pedagoga u školi niti u okolini nije primijetio da ono, u stvari, ne zna dobro čitati.

Glazbena pedagoginja i koreografkinja Larisa Lipovac Navojec na istom nam je skupu rekla da smatra da je ples bio taj koji je otvarao djeci s poteškoćama njihovu percepciju, njihovu kognitivnu svijest i kinetetsku svijest, te im olakšao svakodnevni život i komunikaciju s ostalom djecom, roditeljima i odgajateljima.

- Definitivno mislim da je ples taj koji je potreban da se svakodnevno integrira u život, govori nam. Naglašava da ples pomaže u slučaju disleksije svojom ritmičnošću, muzikalnošću da olakšava usvajanje različitih sadržaja u ovom slučaju konkretno teksta i riječi koja je osnova komunikacije.

Ako se na vrijeme ne dijagnosticiraju, teškoće čitanja i disleksija mogu dovesti do odustajanja od učenja i utjecati negativno na ostale vidove života.

Nacionalna kampanja "I ja želim čitati" započela je s radom 2016. godine na 13. okruglom stolu za knjižnične usluge za osobe s invaliditetom.  Voditeljica Nacionalne kampanje za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom "I ja želim čitati" Željka Miščin navodi da u Hrvatskoj dio osoba s teškoćama čitanja ostvaruje prava osoba s invaliditetom, ali dio njih ne ubraja se u osobe s invaliditetom.

Prema postojećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nije im dostupno korištenje prilagođene književne i stručne literature te drugih tiskovina i e-izdanja objavljenih u različitim formatima, jer nije u pitanju invaliditet već "teškoća" koja onemogućava korištenje/čitanje standardnog tiska. Ovime su najviše pogođeni učenici i studenti s teškoćama i poremećajima sposobnosti čitanja.

Svim osobama koje se zbog nekih teškoća (a nisu osobe s invaliditetom) ne mogu koristiti standardnim tiskom treba izmjenom Zakona o autorskom pravu omogućiti korištenje zvučne i tekstualne građe u svim oblicima kao i građe lagane za čitanje.

Zato u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i jest održan skup "Pričajmo pokretom!", kojim se nastavlja provođenje aktivnosti u okviru obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige 2019. Kampanja se provodi u vrtićima, osnovnim i srednjim školama i fakultetima, knjižnicama i udrugama.

Logopedi ističu da je za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom potrebna jezična i grafička prilagodba tekstova u svrhu poticanja čitanja s naglaskom na čitanju s razumijevanjem. S druge strane, posebno se razvijaju fontovi slova za disleksičare, a u svijetu se otišlo i nekoliko koraka dalje. Disleksičarima je tako u mnogim zemljama omogućeno da sav materijal za učenje dobivaju u audio obliku, da imaju uređaje koji im audio čitaju bilo koji tekst kojega žele ili u nekim zemljama imaju izravne upise na fakultete. 

Kod nas su ovakvi scenariji još budućnost i mnoga djeca tek čekaju da netko prepozna njihovu poteškoću. U školama katkada ni sami nastavnici nemaju razumijevanja pa čak ni kada djeca imaju individualizirane programe i rješenja, a djecu je u toj osjetljivoj dobi potrebno ne samo bodriti već pratiti na svim razinama.

Jer, tko zna. Možda se upravo među njima, tih 5-7% disleksišne djece skriva neki novi Einstain, Leonardo Da Vinci, Pablo Picasso, Thomas Edison ili Alexandar Bell. Možda neki glumac poput Anthonyja Hopkinsa ili Toma Cruisa ili književnice Agathe Christie ili IvanaeBrlić Mažuranić. To su samo neke od poznatih osoba koji su se borile s disleksijom.

- Kad bi sve disleksičare diskreditirali i izbrisali iz povijesti, znanosti, književnosti i iz umjetnosti općenito, što bi nama kao civilizaciji ostalo?, pita za kraj Bojan Navojec.