"Kockanje je adrenalin, a onda slijede laži"

Ovisnost o kockanju jedna je od najtežih, jer osim osobe koja je razvila ovisnost, pogađa i njihove obitelji. Zabrinjavajuća je statistika kako je oko 50 000 osoba u Hrvatskoj razvilo ovisnost o kockanju. U povodu mjeseca borbe protiv ovisnosti, ekipa emisije Zdrav život posjetila je jedinu Dnevnu bolnicu za ovisnost o kockanju koja provodi uspješan terapijsko-rehabilitacijski program.

Pakao ovisnosti o kockanju prošao je njihov sugovornik, 32-godišnjak koji je želio ostati anoniman, ali ispričati svoje mukotrpno i problematično iskustvo.

- Ja sam se konkretno susreo se s nepunih 25 godina sa svijetom kocke. To je bilo prije 7 godina. Igrao sam kladionicu tu i tamo, ali sam brzo upoznao svijet kazina i aparate za sreću. Vidio sam da se to sve povećava, nisam konstantno igrao, međutim zadnjih 2-3 godine to je bilo intenzivnije, kaže.

- Svaki put bih izašao, dobio ili ne - s velkim stresom. Kad se kocka onda raste i adrenalin, onda vas to nosi i čim se malo smiri, onda vam nije dobro. To sve je dovelo do laži, do petljanja. Uvijek sam se morao snalaziti za novce, pravdat se (...) to vam uglavnom sve ide iz laži u laž. I onda su se tu pojavile i zalagaonice. Mobitele, neke vrijedne stvari,  bijelu tehniku - sve što sam imao u svom vlasništvu sam založio i s tim novcima igrao, dodaje naš sugovornik.

Procjenjuje se kako je oko 100 000 ljudi ovisno o kockanju

Kockanje mu je, kaže, narušilo obiteljske odnose, izgubio je kontrolu nad vlastitim životom, a želja za igranjem postajala je toliko neizdrživa i izmjenila mu pojam o stvarnosti, odvela ga u neki imaginarni svijet. Priča našeg sugovornika nije toliko rijetka. Danas, procjenjuje se kako je oko 100 000 ljudi ovisno o kockanju.

- Kod ovisnosti o kockanju, to nije problem samo osobe koja je razvila ovisnost nego ponovno su istraživanja pokazala da recimo, svaki ovisnik o kockanju svojom bolešću izravno ili neizravno utječe na između četiri do osam osoba iz svoje najbliže okoline, napominje dr. sc. Davor Bodor, voditelj Dnevne bolnice za ovisnost o kockanju PBSVI.

Ovisnost o kockanju, nastavlja doktor Bodor, dominantno je muška aktivnost. Žene kockaju rijeđe, većinom u kasnijoj životnoj dobi i brže razvijaju ovisnost. "Igara na sreću je više. Najveći su problem igre na sreću u kojima je takozvana faza hlađenja vrlo kratka. To je znači faza od kada stavite nekakav ulog dok ne saznate rezultat. Najveći broj naših pacijenata je ovisan o sportskoj kladionici, zatim o aparatima i potom o ruletu", dodaje.

Znakovi koji mogu ukazivati da nama bliska osoba ima problem

Ovisnika o takozvanim lutrijskim igrama je poprilično malo, iako se i taj trend mijenja u negativnom smjeru. Kockanje kod osobe na početku izaziva osjećaj ugode, uzbuđenje i adrenalin u očekivanju rezultata, a često može biti i odmak od neugodnih životnih situacija ili način nošenja sa svakodnevnim problemima. No postoje i određeni znakovi koji mogu ukazivati da nama bliska osoba ima problem ili je razvila ovisnost o kockanju.

- Osnovni je gubitak kontrole. Zatim ono što možemo primijetiti to su nekakve posljedice kockanja. Sad vrlo često obitelj i pacijenti trpe financijske posljedice – ogromne dugove ili zaduživanje kod banaka, nerijetko i kod kamatara itd.. Međutim ovdje se ne smijemo uhvatiti u zamku poistovjećivanja problema kockanja isključivo sa financijskim posljedicama. Posljedice mogu biti i u bračnom životu u smislu zanemarivanja odgovornosti, roditeljskih partnerskih i supružničkih, kaže dr. sc. Davor Bodor.

Dnevna bolnica za ovisnost o kockanju, jedinstvena u Hrvatskoj

Javlja se tu i društvena izoliranost, manipulacije jer je ovisnik o kockanju često prinuđen lagati, često se i ne osjećaju dobro kada im kockanje iz nekih razloga nije dostupno, tjeskobni su i razdražljivi. Većinom su obitelji te koje odluče potražiti pomoć, a tu istu pomoć u vidu grupne terapije pruža i Dnevna bolnica za ovisnost o kockanju koja je jedinstvena u Hrvatskoj jer nije u sklopu liječenja drugih ovisnosti.

- Imamo interaktivne psihoedukacijske radionice, kognitivno bihevioralnu terapiju koju vodi psihologica, grupe na koje dolaze naši članovi s obiteljima ili bilo kime tko im je podrška, kaže prof. Ana Rakić, socijalna pedagoginja. Dodaje kako se prema potrebi prilagođava i individualna terapija.

Psihološki dio podrazumijeva nošenje za žudnjom. Veliku ulogu tu imaju članovi obitelji koji su neizostavna potpora. Ovakav program traje tri mjeseca, svakim radnim danom, a u grupi bude oko 15 članova. Ono što svi trebaju imati na umu, je savjet prof. Rakić: "Odmaknuti se od srama zbog kojeg se ljudi često ne javljaju, jer puno je manje sramotno krenuti se liječiti nego ostati u problemu i ne rješavati ga".