Potresna svjedočanstva iz Vukovara i Škabrnje

Cijela Hrvatska prisjeća se žrtve Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu. Tijekom tromjesečne opsade Grada Heroja stradalo je više od 2700 hrvatskih branitelja i civila, a on je sravnjen sa zemljom. Danas, tisuće ljudi u Koloni sjećanja odale su počast žrtvi Vukovara. Mnogi od njih i osobno su svjedočili padu Grada.



Sjećajući se Vukovara, neizostavna je spomen na Sinišu Glavaševića (1960.–1991.), novinara koji je iz opkoljenog Vukovara slao, iako lakše ranjen, gotovo iz sata u sat izvještaje za HR i HTV o herojskoj obrani, koji trajno svjedoče o drami pada Vukovara i njegovih branitelja te o novinarskom i literarnom talentu očevica-reportera. S B. Polovinom ostao je na radnom mjestu sve do potpune okupacije i pada grada. U noći s 19. na 20. 11. 1991. odveden je iz bolnice i nestao. Njegovo je tijelo ekshumirano iz masovne grobnice na Ovčari nedaleko Vukovara 1997. Ovo je bio njegov posljednji izvještaj iz Vukovara:





Ne postoji Vukovarska ulica, trg ili kvart koji ne priča svoju ratnu priču '90-ih. Legendarna Mitnica jedan je od simbola obrane Vukovara - tu su bila vrata  "srca" grada koji se branio 97 dana. Mitnicu nisu branili komandosi, elitne profesionalne postrojbe, branili su je građani, civili, hrvatske obitelji. Očevi, sinovi branili su kuću po kuću, sklonište po sklonište, gdje su živjeli i skrivali se  njihovi najmiliji. Zato se Mitnica tako dugo odupirala neprijateljskoj agresiji.

Padom Vukovara na Mitnici se predalo više od 180 branitelja kako bi barem djelomično  spasili tisuće vukovarskih civila. Nažalost za mnoge od njih tek je počela agonija od vukovarskih stratišta do mučilišta po srbijanskim logorima. Neki su izabrali proboj - no njihova sudbina do danas nije poznata i to njihove obitelji najviše boli.

Jedna od takvih obitelji je i vukovarska obitelj Černok. Majka i kći sjećaju se bolnog gubitka supruga i oca Ivana, čije tijelo ni danas nisu pronašle te sina i brata, 14-godišnjeg Igora, dječaka koji je izveden iz kolone i mučki ubijen.





Prva granata pala je na vukovarsku bolnicu na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1991. U tri mjeseca opsade grada na bolnicu su dnevno padale stotine granata, a uoči okupacije bombardirana je sa 700 projektila na dan. I sve to dok su u podrumu bili bolesnici i ranjenici te brojni civili koji su ondje potražili spas. O njima su brigu vodili heroji humanosti - liječnici i medicinske sestre i tehničari koji su zbrinuli oko 2,5 tisuće ranjenika i civila te izveli oko 1000 operacija u nemogućim uvjetima. Nedostajalo je lijekova i sanitetskog materijala, struje, vode, bili su gladni i žedni, a ipak činili su sve da spase živote. Zdrav razum nikada si neće moći objasniti ono što je slijedilo nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu - odvođenja u logore i smrt na Ovčari.





Jedna od žrtava bio je i francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier. Most u središtu grada nosi njegovo ime.

Jean-Michel Nicolier odveden je iz vukovarske bolnice i ubijen na Ovčari 20. studenog. Nicolier je rođen u Francuskoj, ondje je odrastao, a s Hrvatskom nije imao veze. Prije nego što su ga pripadnici JNA odveli iz bolnice, dao je izjavu francuskim novinarima i pritom rekao da je u Vukovaru izgubio previše prijatelja. Odbijao je otići, a iako je znao da će biti teško, priznao je da takve strahote nije mogao zamisliti, prije svega za civile. Stoga je ime Jean- Michela Nicoliera postalo i simbolom stradanja Grada heroja, kao i most, poznat iz videosnimke razrušenog Vukovara, na kojem Veselin Šljivančanin nije pustio izaslanika Crvenog križa da dođe do bolnice i spriječi humanitarnu katastrofu. Upravo u to vrijeme iz bolnice su prema Sajmištu i Ovčari odvođeni ranjenici, među kojima je bio i Jean-Michel Nicolier, gdje je okrutno završen njihov život.





Jedan od simbola vukovarskog stradanja, ali i junačkog otpora velikosrpskoj agresiji svakako je vodotoranj na kojem se sve do posljednjeg dana obrane grada ponosno vijorila hrvatska zastava. Zbog toga su ga punih 87 dana neprijatelji svakodnevno gađali različitim projektilima. Vodotoranj je pogođen više od 600 puta, ali pao nije. Četnike je to izluđivalo pa su bijes usmjerili na samu zastavu na vrhu nadajući se da će njezinim rušenjem srušiti i moral branitelja. No, zahvaljujući Ivici Ivaniku s Mitnice, kojem se poslije pridružio Hrvoje Đalto - u tome nisu uspjeli. Sve do posljednjeg dana - oni su se svake noći penjali na 50 metara visok vodotoranj te pod kišom granata i snajperskom paljbom svaki dan iznova podizali hrvatsku zastavu.

Branitelji s Mitnice danas su prošli istim putem kao i 18. studenog '91. kada su se nedaleko od ovoga mjesta predali srpskom agresoru i time spasili život stotina civila na Mitnici. Svi se sjećamo snimki stranih televizijskih kuća koje pokazuju kako je izgledala njihova predaja - čak i u tom bezizlaznom činu bili su hrabri i ponosni. Dogodilo se to nakon razdvajanja kolone s civilima. Baš snimka te kolone civila s Mitnice okružene tenkovima i mnoštvom srbijanskih vojnika svima nam se urezala u sjećanje. Civili su prevezeni u Srijemsku Mitrovicu. Branitelji su odvedeni u hangare na poljoprivrednom dobru Ovčara, gdje su ih cijelu noć tukli i maltretirali srbijanski vojnici uz zvuke bagera koji su, prema iskazima svjedoka, tada kopali jamu koja će poslije godinama skrivati sudbinu civila iz vukovarske bolnice. Branitelji su zatim odvezeni u logore diljem Srbije.





Spomen-obilježje na Memorijalnom groblju mjesto je na kojemu se cijela Hrvatska klanja vukovarskoj žrtvi. Križ koji je postavljen tamo ima i posebnu simboliku za sve obitelji nestalih branitelja i civila. Nažalost, i nakon 27 godina mnoge obitelji još tragaju za svojim najmilijima i nemaju grob na kojem bi zapalili svijeću. Treba reći i da je Memorijalno groblje najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Ovdje leže generacije vukovarske mladosti, a među 938 bijelih križeva, koliko je i žrtava, posebno se ističu dva. Jedan simbolizira najmlađu žrtvu kojoj je bilo samo šest mjeseci, a drugi onu najstariju - koja je imala 104 godine. Bol koju Vukovarci osjećaju na današnji dan najbolje razumiju mještani Škabrnje koji danas nose svoj križ.

U ovo vrijeme u Škabrnji, prije 28 godina, oružje je utihnulo. Ono što je slijedilo zaprepastilo je civilizirani svijet. Nezapamćen pokolj još od Drugoga svjetskog rata, u kojem su stradale 43 osobe, među kojima i 15 hrvatskih branitelja.





U dijelu sela zvanom Ambar, neprijatelj je ušao u Škabrnju. Glavna ulica, koja nosi naziv 18. studenoga 1991. u spomen na taj dan, najtragičniji u povijesti sela, neopisivo podsjeća na Trpinjsku cestu. Jer bilo je to mjesto glavne borbe i najvećeg stradanja. Upravo odatle krenula je i ovogodišnja kolona sjećanja u kojoj je bila cijela Škabrnja, ali i cijela Hrvatska jer škabrnjskoj su se žrtvi i ove godine došli pokloniti iz svih krajeva zemlje.





"Riđokosi, brkati britanski detektiv iz Shakespeareova rodnog mjesta Stratford na rijeci Avon, čovjek s težnjom za međunarodnom pravdom" - tako je u knjizi Juliana Borgera "Krvnikov trag" opisan naš sugovornik, Kevin Curtis, bivši britanski detektiv koji je 1995. počeo raditi za Haški sud istražujući ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Ekskluzivno za HRT ispričao je detalje gotovo pa filmske akcije uhićenja bivšeg vukovarskog gradonačelnika srpske nacionalnosti Slavka Dokmanovića. Nakon Dokmanovića te optužnica podignutih protiv Mile Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina - slučajeva na kojima je Curtis također radio, slijedila su ostala uhićenja. Curtis je Slobodana Miloševića izručio Haagu 2001. godine. Prepričao nam je kako je izgledao taj let u Nizozemsku.





Za kraj, uvijek kao poruka nade u bolju budućnost, ostaje Priča za roditelje Siniše Glavaševića.