21. studenog 1929. - Dalijeva prva samostalna izložba

Možda najvažnija godina u životu Katalonca Salvadora Dalija je 1929., u kojoj u Parizu s Bunuelom stvara Andaluzijskog psa, prvi nadrealistički film.
Bila je to prava senzacija.

Miró ga uvodi u grupu nadrealista, čiji je idejni vođa Andre Bretón. Dali se tih godina druži s Magritteom, Eluardom te sreće Helenu Devulinu Diakonovu, poznatiju kao Gala, ljubav i muzu cijeloga svog budućeg života i rada. Potkraj godine, 21. studenog 1929., Bretón je Daliju organizirao i postavio prvu samostalnu izložbu u Galerie Goemons u Parizu. Umjetnik je tada imao samo dvadeset pet godina! Gala i on ne prisustvuju otvorenju izložbe već dva dana ranije bježe u malo primorsko kupalište južno od Barcelone. Dali se ponovno vratio u Pariz tek nakon zatvaranja izložbe kako bi „pokupio“ novac jer je Goesman prodao sve njegove slike po cijeni od šest do dvanaest tisuća franaka. Već tada talentirani je Dali iznimno spretan u vlastitoj promidžbi! Oh, Salvadore, sada znaš istinu – ponašaš li se kao genij, genijem ćeš i postati!

Sljedećih deset godina sigurno su i najproduktivnije u karijeri tog umjetnika.
Nadrealizam, to sam ja, a jedina razlika između nadrealista i mene u tome je što sam ja nadrealist! – njegove su riječi. Istina je, više od svih, kod široke publike Dali simbolizira nadrealizam, ne samo svojim slikama već i tekstovima, izjavama, postupcima, svojom pojavom i brkovima, uvijek sam protiv većine. Od nadrealizma je učinio umjetnost iracionalnu, erotičnu, halucinantnu i punu snoviđenja. Kažu da su Freudova otkrića i njegovi tekstovi o snovima i podsvijesti za Dalija bili presudni.

Taj genij, lakrdijaš, ekscentrik i psihopat osim slikarstvom bavio se pisanjem scenarija, libreta, režiranjem filmova, postavljanjem baleta i dizajniranjem nakita. Nadasve je uživao u svojoj popularnosti. Neka se o meni piše, pa makar i dobro!, Dalijeve su riječi, danas poslovičnog karaktera