Najpotresnije priče i sudbine djece u Domovinskom ratu

Istražili smo i dokumentirali nekoliko najpotresnijih priča i sudbina djece čije su snimke i fotografije u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine obišle svijet. Tek njihovom objavom svjetska je javnost počela razumijevati razmjere zla koje su neprijatelji hrvatske države počinili u vrijeme raspada Jugoslavije. Redatelj dokumentarnog filma je Mladen Santrić, a scenaristica Nataša Kalinić Ahačić.

Ne znamo dovoljno o onima koje trebamo smatrati najnevinijima u svakom oružanom sukobu, pa tako i u Domovinskom ratu, o djeci i najmlađima. Oni su u punom smislu riječi "ni krivi ni dužni".

Prošao je rat i stvari se zaboravljaju, protiv zaborava služe ovakvi filmovi koji evociraju uspomene na Domovinski rat, da se ne zaboravi.

Dokumentarni film "Ni krivi ni dužni" dostupan je na multimedijskoj usluzi HRTi.

Naša je javnost dobro upoznata s nesebičnom žrtvom koju su naši branitelji dali kako bi Republika Hrvatska postala samostalna i međunarodno priznata. Nažalost, najmanje je upoznata sa žrtvom onih koji su u svakom oružanom sukobu najneviniji, a to su djeca.

- Masakr u Borovu Selu simbolizira širu sliku Domovinskog rata. Tu su na jednom mjestu koncentrirane sve njegove buduće osobine. Činjenicu da je JNA snažno zaštitila srpske pobunjenike koji su oteli hrvatske policajce i poslije ih masakrirali te činjenicu da su na tom području djelovale dragovoljačke skupine pročetničkog karaktera iz Srbije ističe prof. dr. sc. Ivica Miškulin, povjesničar i sociolog.

-Ta curica bila je zbunjena događajima oko sebe. Ta je curica ostala čučati zauvijek u meni, zato što se taj dio ne može izbrisati. Sada sam zrelija, ali ta je curica ostala u meni, govori Marija.

- Sjećam se kada je moj brat poginuo. Ja sam spavala i probudila sam se, a sva je moja rodbina došla, i oni koje ne poznajem došli su kod moga brata. Kada sam vidjela brata, naježila sam se jer je bio hladan, rekla je Marija 1993. godine.

- Često se sve ove godine sjetim svih tih događaja, ali sjećanja su posebna oko godišnjice pogibije brata, naglašava Marija.

Majka Ana je rekla kako je u njihovoj kući otada sve bilo drugačije.

- Život je okrutan i sve nam je okrenuo naopako. Ako je naš sin život dao za Hrvatsku, nadam se da će nekome biti bolje, rekla je Željkova majka Ana.

● "Vukovar - mjesto posebnog pijeteta"
● Posljednji izvještaj Siniše Glavaševića iz Vukovara
● Okupirana Škabrnja: ćirilicom je pisalo "Dobro došli u mrtvo selo" 

Željka je naglasila kako je u ratu bila dijete kao i svako drugo.

- Bili smo u Borovu naselju. Otac nas je ostavio tri i pol godine prije rata i mi smo u braniteljima tražili oca, a 2. svibnja, kada je bio napad na Borovo selo, kada je ubijeno 12 redarstvenika, tada se počelo zaključavati jedno djetinjstvo i sloboda, sjeća se Željka.

Napominje kako je plavi kaputić dobila od ujaka za svoj šesti rođendan. Za rođendan je dobila i plavi BMX koji do danas nije prežalila. Ostao je u Vukovaru.

- Šesti rođendan slavila sam dok su padale granate na grad, sjeća se Željka i govori kako joj je najviše ostalo urezano u sjećanje kada je nakon pogibije 12 redarstvenika ujak došao u kuću i zaključao ih, stavio na vrata plavi zastor i rekao da se ničega na boje, da je on s njima i da im se neće ništa dogoditi.

Sjeća se Željka kako su prvi put napustili kuću polovinom lipnja i, kada se situacija primirila, vratili se kod ujaka.

● Političari o Danu sjećanja
● Svijeće u spomen na žrtvu Vukovara i Škabrnje
● Škabrnjani se prisjećaju svojih najmilijih
● Tužni rastanak u proboju iz Vukovara
● Bitka za Vukovar
● Djelatnici vukovarske bolnice 1991. učinili čudo


U skloništu u Vukovaru branitelji su djeci crtali stripove i igrali se s njima da ne osjećaju strah.

Mario je rođeni Vukovarac, do prije rata živio je s roditeljima u Vukovaru. Mama i tata radili u Borovu i ljeti su provodili dane na  Adi i na kupanju, rekao je i dodao kako su ostatak vremena, kada se nije išlo o školu, provodili na selu od kuda je bila majka. Kada je imao 6 godina i trebao je krenuti u školu, počeo je rat.

- Mi smo išli u Vrsar i to su trebali biti izleti, zato što se trebalo ići na more. To je smiješno. Mi smo otišli i bili tamo 15 dana i vratili smo se dan prije no što su se zatvorili svi izlazi iz Vukovara. Da smo došli dan kasnije, ne bi ni ušli u Vukovar. Taj dan smo došli svojoj kući, a sutra dan smo završili u podrumu, sjeća se Mario.

Miškulin ističe kako je zanimljivo da su u vukovarskoj bolnici 1991. godine liječena i mnoga djeca, da su mnoga djeca nakon ranjavanja dopremljena u tu bolnicu, a neka su i ranjena u toj bolnici.

- Također treba spomenuti da su neka djeca u toj bolnici i rođena, pa bi trebalo zaključiti da su neka djeca rođena u najnesretnijem trenutku, naglašava Miškulin.

Tanja Šerfezi, djevojačko prezime Šimić, je rođena 15.06.1991. godine u Vukovarskoj bolnici za vrijeme Domovinskog rata.

- Bilo nas je 3 bebe, a ja sam jedna od njih. Rođena sam prerano s 24 tjedna i težila sam svega 900 grama i bila sam mjesec dana u inkubatoru, rekla je Tanja.

Časna Mirka sjeća se kako je Tanja bila živahna beba i u inkubatoru.
- Sve vrijeme su časne sestre brinule o nama, sve dok mama i tata nisu mogli doprijeti do nas, govori Tanja.

Otac Danilo govori kako mu je žena rodila Tanju sa šest i pol mjeseci trudnoće, zato što je doživjela šok zato što su ga četnici premlatili.

Časna Mirka se sjeća kako je majka otišla s prognanicima, a časne su samo tržile da znaju gdje je.

- Tata je bio na položajima, a mama i brat su bili prognani u Delnicama, govori Tanja.

Sestra Damira je pitala majku, koja više nije mogla do djeteta, hoće li joj dati ime i brat Miroslav je rekao neka se zove Tanja i tako je ostalo.

Bolnica kao mjesto u kojem se ljudi liječe je postala jedno od simboličkih mjesta o cjelokupnom Domovinskom ratu.

Tanja govori kako su časne sestre pričale da su grijale mlijeko za bebe s dlanovima zato što nije bilo struje.

Marija govori kako je suprug Robert Zoran razumije zato što on nikada nije upoznao oca koji je poginuo dok je mama bila trudna.
-  Poginuo je u petom mjesecu, a ja sam rođen u četvrtom. Poginuo je u Bogdanovcima u obrani Vukovara, govori u suzama Mario.

- U proboj je krenulo oko 200 ljudi. Mi i još jedna obitelj. Ja brat i mama, a u drugoj obitelji je bila žena s troje djece. Preko Vuke su mene i brata nosili. Mama nije znala plivati i nju je isto jedan čovjek vukao. Bježali smo po njivama i kukuruzištima. U jednom smo trenutku mama i ja upali u jamu. Gore su se ljudi povezali opasačima u lanac i spustila su se dolje dva čovjeka jedan je bio Ante Špar, a drugi je bio Milan Markovinović. Oni su nas izvukli van i tu se grupa razdvojila, govori Mario.

Sjeća se Mario kako su se noću kretali, a danju se skrivali po mulju i blatu kako ih patrole ne bi našle. Treći dan su ih  uhvatili pred Marincima. Kako kaže, to su bili najgori trenuci.

- Sjećam se kako je čovjek do mene bio mrtav i njegova je glava bila po meni. To je detalj koji je teško izbrisati, govori Mario.

Rekao je kako kada su stavljeni u kamion, rekao je majci da ga boli noga, a ona mu je šaptala da šuti. Kada joj je pokazao nogu, ona se pušila zato što je bila ranjena gelerom.

- Kada smo došli u Petrovce, ondje su mislili da je mama jastrebova žena i kada smo ulazili u jednu kuću svi su pljuvali po mami i meni i svašta nam govorili, sjeća se Mario.

Dokumentarni film "Ni krivi ni dužni" možete pogledati još neko vrijeme na multimedijskoj usluzi HRTi.

Željka govori da je ono što je obilježilo njeno djetinjstvo i kada je ono ugašeno bio trenutak kada su ubili njezinog prijatelja Acu koji se igrao s njome cijeli rat.

Sandra se sjeća kako su ih potjerali iz skloništa i kako su u koloni išli. Njen brat je tada bio s njima zato što nije išao u proboj. Držala ga je za ruku.

- To je bio toliki šok kada su njega odveli da nisam mogla prepoznati ni oca ni majku. Ničega se ne sjećam dok me nisu ugurali u kamion i rekli tu ti je mama i budi s njom. Tu mi je bilo bolje kada me je majka zagrlila, rekla je Sandra.

Njen otac Mihajlo govori kako u Vukovaru nisu bili zločinci iz Srbije već domaći.

Žalosno je što su postojale snimke ubojstva moga brata i što one nisu bile priložene sudu u Osijeku, rekla je Sandra.

Mario se sjeća kako je 33 dana kao sedmogodišnje dijete proveo u logoru Mitrovica. Bio je ranjen, bez oca.

- Mami nisu dozvolili da plače preda mnom. Kad je zaplakala, odveli su je. Tata je završio na Veleprometu i bio je svih 9 mjeseci u logorima, govori Mario.

Sjeća se kako su u logoru u Mitrovici proslavili bratov rođendan 20.12., dan prije no što su izašli iz logora.

- Nije bilo ništa slatkog, sjećam se, već smo zapalili 9 svijeća na petit keksu. To je bio zadnji trenutak koji smo proveli u logoru, rekao je.

- S puno sam se stvari morao sam nositi. Previše mi je ostalo stvari u glavi. Mislim da sam još dobro ispao, naglasio je Mario.

Vukovar je prekrasan grad. Obnovio se, ali kada mu zaviriš malo dublje u dušu čuješ kako plače, rekla je Željka.

Dokumentarni film "Ni krivi ni dužni" možete pogledati još neko vrijeme na multimedijskoj usluzi HRTi.