Od Južnoafričke Republike do Norveške biciklom

Na put je krenula biciklom iz Cape Towna u Južnoj Africi 16. lipnja 2017. prema Norveškoj. Vozila se je kroz pustinju Sahare na 50° C, proslavila Božić na 5000 metara nadmorske visine na vrhu vulkana u Keniji, plivala na rubu Viktorijinih vodopada, stajala na rubu aktivnog vulkana na najtoplijem mjestu na Zemlji. Ona je Teresie Hommersand i trenutno je u Zagrebu.

- Vozim bicikl od Južnoafričke Republike pa sve do Norveške. Od najjužnije točke afričkog kontinenta do najsjevernije točke u Norveškoj. Radim to zbog klimatskih promjena. S vremenom sam postala strastvenija kada je riječ o klimi. I sve više učim o važnosti toga da ne ostane sve na priči, nego da zapravo nešto učinim. Veoma je važno da ne ostavimo političarima ili korporacijama da se time bave jer i mi, kao pojedinci, imamo tu odgovornost. Razmišljala sam što bih konkretno u svom načinu života mogla promijeniti. Shvatila sam da letenje avionom izaziva jedno od najvećih onečišćenja i da želim izbjegavati takav prijevoz. A živjela sam u Južnoafričkoj Republici, u Capetownu, pa sam morala smisliti neki drugi način da se vratim u Norvešku. I sjetila sam se bicikla. Tako je počelo.

- Zar te nije strah biciklirati sama? Postoje opasne životinje, ljudi, ceste… Kako prevladavaš strah ili te možda uopće nije strah?

-
Uglavnom me nije strah. Nije tako strašno kako ljudi misle. Uobičajeno je da kad gledaš vijesti, vidiš samo ono loše. Za rizike koji su realni poduzmeš mjere opreze. Na primjer, razgovarala sam s jednim poznanikom koji vjerojatno zna sve što se može znati o divljim životinjama. Rekao mi je: ako vidiš lava, nemoj napraviti to i to, nego to i to. Ako vidiš slona, postupi ovako, a ne onako.

- Jesi li srela lava?

-
Nasreću, vidjela sam samo otiske šapa, no i to mi je bilo dosta. Srce mi je lupalo. Nikad se u životu nisam tako osjećala. Adrenalin se širio cijelim tijelom. Zapravo, teško je objasniti taj silan strah.

Što je bilo najnevjerojatnije iskustvo koje si doživjela?

-
Teško pitanje. Priroda je prekrasna cijelim putem. Ali ipak mislim da ljudi koje susrećem ovaj put čine vrijednim. Susret s ljudima iz cijelog svijeta, povezivanje s njima. Uglavnom ne vidim ni hotele ni motele. Prije nego što se smrači, pokucam na nečija vrata i pitam mogu li postaviti šator u dvorište. I svi kažu – da. Bez obzira u kojoj zemlji, koje su religije, je li riječ o muškarcu ili ženi, svi su me pozvali k sebi, i to vrlo srdačno, pa je zbog toga vrlo posebno.

- Koja je najčudnija stvar koja ti se dogodila?

- U nekim afričkim zemljama vrlo su praznovjerni. Kad sam bila u Malaviju, govorili su mi da su posvuda vampiri. Htjela sam malo planinariti, ali ljudi su me odgovarali jer bi me vampiri mogli napasti.

- Što je bilo najstrašnije?

-
Lav je definitivno strašan. I slonovi.

- Ali nisi ga srela.

- Da, da. Sigurno.

- Možda nije ni bio lav?

- Prilično sam sigurna da je bio lav. Naganjali su me slonovi u Bocvani. I to je bilo prilično zastrašujuće. Mislim da nikad nisam brže pedalirala. U Keniji su mi hijene kružile oko šatora. Ali hijene nisu toliko opasne za ljude. Kad razmišljam o svim tim uspomenama, susretima s ljudima i cjelokupnom iskustvu, naravno da mi je to obogatilo život na način koji nisam mogla ni zamisliti. Sad ne mogu zamisliti život bez tih iskustava.

Nadam se dijeljenju s ljudima koje to zanima i da ću inspirirati druge da prate svoje snove. Moj se činio nemogućim. Ali sve se čini nemoguće dok to ne učiniš.

- Sad si sve bliže kući. Jesi li sretna ili možda tužna što se tvoj nevjerojatni put bliži kraju?

- Pomalo i jedno i drugo. Nesumnjivo me rastužuje to što se put bliži kraju. Pokušavam zamisliti kako će sad to izgledati. Bit ću tamo u najsjevernijem dijelu Norveške, a ispred mene više neće biti zemlja koju treba prijeći biciklom. Sigurno će biti teško. U isto vrijeme to je cilj kojem se veselim. Naravno, nastavit ću se baviti klimatskim pitanjima. Imat ćemo organizaciju, time i više resursa, svoj tim, i posebno se veselim što ću biti dio projekta. Usmjeriti energiju u to za mene će također biti vrlo smisleno.

- Hoćeš li se sada moći skrasiti?

- Nadam se. Morat ću.