2. prosinca 1804. - Napoleon postao carem

Napoleon Bonaparte, general niska rasta, ali velik po ratnim pothvatima, imao je mnoge vrline, ali ni trunke skromnosti.

Nakon što je preuzeo svu vlast u Francuskoj kao doživotni konzul, odlučio se okruniti carskom krunom poput Karla Velikoga kojemu se divio jer je – kao i on – silom želio ujediniti Europu pod svojim žezlom. Revolucionarna Francuska, koja je odbacila stare kraljeve, bila je spremna prihvatiti novoga energičnog vladara.

Da bi osigurao potporu naroda i vojske, Napoleon je lukavo organizirao referendum o uspostavi carstva. Više od 3 i pol milijuna Francuza glasovalo je “za”, a samo 2 600 “protiv”. Naposljetku je u pariškoj crkvi Notre-Dame u nedjelju 2. prosinca 1804. održana najraskošnija svečanost onoga doba. Kada ga je papa Pio Šesti pomazao, slavni je vojskovođa sam sebi stavio carsku krunu na glavu, a zatim je okrunio i suprugu Jozefinu.

Papa je s golemom pratnjom stigao u Pariz da bi prema dogovoru okrunio Napoleona. Prije toga je zatražio da se budući car i njegova Jozefina crkveno vjenčaju, što je Napoleon nevoljko i učinio, ali je zato papi nametnuo svoju odluku da okruni sam sebe.

Neobičnu svečanost, prema Napoleonovim uputama, ovjekovječio je slikar David. U središtu velike kompozicije lik je cara u raskošnoj odori sa zlatnom krunom u rukama. Pred njim ponizno kleči carica. Napoleon je na slici mnogi viši, a Jozefina sliči djevojčici, iako je imala više od četrdeset godina.
Carica majka dobila je istaknuto mjesto iako je nije bilo u Parizu.

– Davide, ja vam čestitam! – uzviknuo je Napoleon kad je vidio to slikarsko djelo namijenjeno vječnosti. Dok su Francuzi pozdravljali cara i njegovu sjajnu svitu, slavni je Beethoven svoju treću simfoniju, napisanu u čast revolucionaru Bonaparti, preimenovao u Eroicu, razočaran generalom koji je izdao ideje narodne vladavine. Bio je to zapravo rekvijem za vojskovođu kojega će za 12 godina povijest kazniti na bojnome polju kod Waterlooa.