Kako Nijemci uče djecu lijepom ponašanju?

"Teško je naučiti pristojno jesti", kaže osmogodišnja Selim, koncentrirajući se na 'motanje' špageta veličine jednog zalogaja uz pomoć vilice i žlice, a zatim ga prinosi ustima i pribor za jelo odlaže na tanjur.

Obrok čiji je glavni sastojak tjestenina dio je tečaja namijenjen grupi djece od osam do 11 godina. Održava se svake subote ujutro u pokrajnjoj prostoriji jednoga munchenskog kafića i traje tri sata.

Pohađa ga 10 dječaka i djevojčica koji uče kako ispravno koristiti nož, vilicu i žlicu, kako pristojno pozdraviti druge ljude, kako se predstaviti, počistiti za sobom, uče o važnosti toga kako biti točan, kako dati iskren kompliment i kako ne proizvoditi zvukove, poput mljackanja ili podrigivanja za vrijeme jela.

Kad instruktorica tečaja Janine Katharina Poetsch postavi pitanje tko je dobrovoljno došao, nitko ne diže ruku.

No nedugo nakon toga djeca se počinju zabavljati učeći tko koga treba prvi pozdraviti i kako se s od nekoga oprostiti na prijateljski način. A onda jedan od njih nenadano pita instruktoricu Poetsch: "Molim vas, mogu li nešto popiti?"

Poetsch, koja bontonu prvenstveno podučava odrasle, kaže da su i tečajevi za djecu vrlo traženi, jer "roditelji žele da i njihova djeca usvoje pravila lijepog ponašanja".

- Vještine lijepog ponašanja nerijetko su povezane s pripadnicima više ili bogate klase, no one su zapravo temeljne vještine koje bi svakome trebale biti poznate, kaže Poetsch.

Tečaj čini više lekcija od kojih svaka pokriva određenu temu. Od društvene prilagodljivosti i samosvijesti do osobne pojave i online pravila ponašanja.

Potonje nas uči u tomu na koji način zadržati dostojanstvenost u, nerijetko mržnjom nabijenoj internetskoj komunikaciji. Učenje određenih vještina u mlađoj životnoj dobi otvara vrata uspjehu u društvenom, akademskom i profesionalnom životu jer je riječ o bezvremenskim vještinama.

Ako se ponašate pristojno, vaša društvena pozadina postaje nebitna. Nije rijedak slučaj da osobe školovane u skupim privatnim školama izgube posao samo zato jer se smatraju povlaštenima i ponašaju se bahato i nepristojno. Kada su posrijedi dobri maniri u obitelji, roditelji predstavljaju svojevrsnu sponu i temelj, napominje Ulric Ritzer-Sachs, online savjetnik njemačke Savezne udruge za podučavanje djece bontonu.

- Roditeljima bi moralo biti jasno što za njih znače dobri maniri, kao i činjenica da upravo oni djeci moraju biti primjer, kaže. No čak ni roditelji koji imaju najbolje namjere ne pridržavaju se baš uvijek svih pravila. Što ako opsuju ili im iz usta 'izleti' neka ružna primjedba?

- U takvom bi slučaju trebali priznati da nisu u pravu, jer će i djeca slijediti njihov primjer ako se nađu u sličnoj situaciji, kaže Ritzer-Sachs.

I premda se roditelji mogu truditi da primjerima redovito ukazuju na dobre manire, ponekad poruka neće doprijeti do njihovih potomaka.

Djeca će uživati u druženju s novostečenim prijateljima, koji će možda organizirati natjecanje u glasnom podrigivanju za stolom, osobito u tinejdžerskim godinama. Tada će jasno roditeljima dati do znanja da ih ne trebaju, barem kada je odgoj posrijedi.

- No koliko god ovakve faze bile iscrpljujuće, one uvijek prođu, kaže Ritzer-Sachs, dodajući da je uvijek bolje pribjeći kreativnom rješenju nego sili. Mogli biste objesiti popis psovki što ih djeca koriste kada u posjet stižu bake i djedovi. To bi moglo potaknuti brojne produktivne rasprave.

Do svojih ćete adolescenata najjednostavnije doprijeti kada im jasno date od znanja da dobri maniri nisu svrha sebi samima, već su izraz poštovanja i uvažavanja, pojašnjava Marion Wiemann, koordinatorica tečaja iz bontona Malteser Hilfsdiensta, katoličke organizacije koja takve tečajeve drži po njemačkim školama od 2011. Na tečajevima se adolescenti pripremaju za situacije koje bi mogle odrediti tijek njihova života, primjerice, uče kako se ponašati tijekom razgovora za posao ili na nekoj poslovnoj večeri.

Kroz zadane uloge uče standardne oblike pozdravljanja, usvajaju savjete o govoru tijela, o tomu na koji način koristiti glas, kolika je ispravna udaljenost od osobe s kojom razgovaraju i koliko čvrsto treba stisnuti ruku pri upoznavanju ili pozdravu.