19. prosinca 1851. - Umro WilliamTurner

Kad je star, zapušten i pijan umro 19. prosinca 1851. slovio je za jednog od najvećih engleskih pejzažista. Tu krunu William Turner nosi i danas.

Kao dječaka roditelji su ga zbog bolesti iz rodnog Londona poslali rođacima na selo. Tu je opčinjeno promatrao prirodu i brodove u luci. Turner je u potrazi za pejzažima znao propješačiti četrdeset kilometara. Zapažen je kad se sa svojim akvarelima javio na izložbu Kraljevske akademije. Počeo je dobivati toliko narudžbi da ih nije stigao isporučivati. Postao je članom Kraljevske akademije, predavao na njoj, iako je formalno bio tek topografski crtač, otvorio je i svoju galeriju nastojeći izbjeći sukobe u Akademiji.

Kad je potpisano primirje s Napoleonom, iskoristio ga je za odlazak u Švicarsku vidjeti Alpe i  pariški Louvre. No taj nizak, debeljuškast, bez podrijetla i obrazovanja, iako nevjerojatno talentiran čovjek, sve je više postajao trn u oku kritičara. Nisu mogli pratiti Turnerov razvojni put i traganje za uzvišenim u prirodi. S mnogo otrova popraćeno je njegovo odbacivanje crne i smeđe u paleti. Njega i njegove sljedbenike prozvali su posprdno bijeli slikari jer su radili na svijetloj podlozi i svjetlijom paletom. Kako je cijelog života težio nezavisnosti, koja ga je dovodila do ruba škrtosti, da bi se financijski oporavio od loših kritika počeo je izrađivati topografske crteže za gravire.

S četrdeset godina otputovao je u Italiju i ondje pronašao svjetlost kakvu je tražio, svjetlost Sredozemlja. Turner je vješto balansirao između holandskog naturalizma 17. stoljeća i talijanske maštovitosti. Iako je počeo s akvarelima i crtežima, svojom djecom smatrao je ulja na platnu. Cijelog je života težio biti neprimjetan, nije imao bliskih prijatelja. Predstavljale su ga slike. Jedan poznanik okarakterizirao ga je: „Tog čovjeka moramo voljeti zbog njegovih djela, jer on sam nije izniman, niti mu je ono što kaže iznimno.“