20. siječnja 1920. - Umro Mato Celestin Medović

Premda je u svojem iznimno bogatom umjetničkom opusu oscilirao u izrazu i kakvoći, nesporno je da Mato Celestin Medović bio najsvestraniji slikar među umjetnicima one generacije koja će svojim ostvarenjima hrvatsko likovno stvaralaštvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće približiti europskim uzorima.

Okušao se u svim slikarskim granama. Iscrpljen bolešću, osamljen i gotovo slijep, umro je u Sarajevu 20. siječnja 1920. godine. Medović je rođen u brojnoj težačkoj obitelji. Još kao dijete dolazi u samostan Male braće u Dubrovniku, gdje se školovao za svećenika, položio zavjet i uzeo ime Celestin. General franjevačkog reda pozvao je darovitog mladića pozvao na studij slikarstva u Rim. Budući da nije dobio dovoljno jasnu i sustavnu poduku, Medović nije zadovoljio očekivanja pa se 1886. vratio u domovinu. Dopušteno mu je da nastavi školovanje na Akademiji u Münchenu.

Dobio je poduku u duhu dekorativnoga povijesnog slikarstva Karla Pilotyja. Uz neupitan smisao za kompoziciju i detalj, završna slika Bakanal, iz 1893., koja je postala jednim od ključnih djela iz njegova opusa, a bila je rezultat pomnih studija prema živim modelima, dobila je brojne pohvale i priznanja. Odbacujući sav vanjski sjaj Medović je pak slikao sakralne teme, a psihološki razrađen intimni i reprezentativni portret ostao je najzastupljenija slikarska vrsta. Nakon što je napustio crkveni red, Medović je 1895. stigao u Zagreb kao već izgrađen slikarska osobnost. Među umjetnicima okupljenima oko Vlahe Bukovca, privučen njegovim slikarskim stilom, prihvatio je impresionističku tehniku i otvorenu svijetlu paletu.

Oslikavao je slavonske crkve, a za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu izradio je raskošne povijesne kompozicije. Napokon, u rodnoj se Kuni mijenja rukopis i pojavljuju nove teme, do tada ne tako česte u hrvatskom slikarstvu. S jednim predahom u Beču, gdje je potražio nove poticaje, neumorno je u osami slikao mrtvu prirodu, more, mnogobrojne i neponovljive pelješke krajolike.