Rade Šerbedžija gost emisije "U svom filmu"

Snimio je više od 200 filmova, neke s najslavnijim redateljima današnjice, član je Američke filmske akademije i dobitnik državne nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Odigrao je gotovo sve što se moglo odigrati, no ni nakon 50 godina karijere njegova karizma i kreativnost ne blijede.

Gost emisije U svom filmu bio je Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca svih vremena.

- Prije 5 godina sam snimao jedan film na Islandu. Sjećam se da me režiser zamolio da nešto improviziram bez teksta i ja sam to učinio. On je rekao pa to je fantastično, hvala vam, a ja kažem, e čovječe više od 150 filmova imam ja u nogama. On kaže, ne 187. snimate. Od tada sam snimio još nekoliko tako da mislim da je preko 200, rekao je Šerbedžija.

Ispričavam se što držim šešir, rekao je u emisiji, ali to mi je zaštitni znak.

- Mi svi koji smo u Slavoniji odrasli od Ive Štivičića do Fabijana Šovagovića, svi smo nosili i nosimo šešire.

Kako se nositi s iskustvom tolikih filmova, glumaca...

Kad kažeš takvu cifru nekome vani, onda oni svi ostanu zapanjeni, ali to je zapravo kod nas nešto što, nisam samo ja, ističe, to je nešto što su mnogi napravili: Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Dragan Nikolić, Boris Dvornik, ljudi koji su snimali mnogo filmova, rekao je.

- Nekad su se kod nas snimali filmovi, naročito moja generacija, kad se počelo više filmova snimati. Kad sam ja bio mlad i igrao glavne uloge u jugoslavenskim filmovima, tada se snimalo 30, 40 filmova godišnje. To je velika brojka za jednu zemlju od 22 milijuna. Ali u tih 40 mene je zapalo da sam snimao i 4, 5 filmova godišnje. Cijela moja generacija, mi smo snimali filmove kao da idemo u tvornicu na posao. A i bili smo možda malo bolje plaćeni od nekih dobrih mjesečnih plaća.

Otac mu je bio protiv da ide na Akademiju

Ja sam to, navodi, i opisao u svojoj knjizi, taj jedan divan odnos s mojim ocem koji je umro prije godinu i pol dana u 104. godini.

- On je uvijek bio protiv toga da ja idem u glumce zato što prije svega bio sam dobar đak, nisam bio odlikaš, bio sam jak vrlo dobri jer sam se mnogo bavio sportom pa nisam imao vremena da budem u svemu odličan, ali sam bio dobar đak. On je tada smatrao da ću sigurno završiti neki fakultet, sestra je studirala ekonomiju. Mi smo zapravo bili prvi od naše familije koji će biti akademski građani. On je želio da ja budem bilo što ili doktor ili inženjer. Ja sam onda rekao hajde studirat ću ja književnost, jer sam volio književnost, knjige, čitao sam mnogo kad sam bio mlad klinac i teta Ljubica u Vinkovačkoj knjižnici je govorila da sam bio apsolutni rekorder što se tiče čitanja od tih mlađih učenika u Vinkovcima.

Je li moguće da nije pogledao nijednu vašu predstavu?

- Ne! To je bio njegov protest i onda kad sam ga pitao pa dobro zašto ne gledaš moje filmove, televiziju. Dobro hajde predstava, nećeš da ideš iz Vinkovaca u Zagreb. Što je gasio televiziju? Mama kaže kad bi sjedili u boravku i ide moj film, on se samo digne uzme svoje novine i ukrštene riječi i ode u drugu sobu. I onda sam ja poslije rekao hajde reci mi sad zašto? Onda je on jednom lijepo rekao i nekako sam ponosan na to. Rekao je sine, znaš što, svi mi govore tvoj sin glumac pa te vole, pa nešto svi, moji prijatelji svi, a ja želim tebe imati kao mog sina. ja ne želim tebe gledati nekog drukčijeg. Ima tu nešto lijepo. Imali smo jedan takav odnos i to je to. Nije želio uopće da pristane na tog svog poznatog sina.

Sedam godina najpopularniji

- Ja sam nekako i u Zagrebu u to vrijeme kad sam recimo bio jako popularan o tim anketama, sedam godina zaredom, svih sedam godina bio najpopularniji. Zlatni vijenac, Studio, to je nekada bilo poznato. Nisam imao problema s tim jer sam nekako navikao svoje sugrađane da se ponašam normalno. I nikada nisam pravio od toga veliku pompu. Recimo za mene je normalno stajati u redu kao i svi drugi ljudi u dućanu. Ne tražiti protekciju itd. To su ljudi voljeli i onda sam imao jedan onako s građanima Zagreba u kojem sam živio i odrastao tu svoju prvu mladost i srednje godine kad sam bio vrlo zaposlen i poznat glumac u filmu i televiziji. To je najlakši način kad srušiš mit, onda je tebi lakše. Najneugodnija stvar je kad ti se netko divi. Jer izgubiš neposrednost, ne živiš život nego si netko drugi, papirnati, a ja želim biti ribar, želim biti nogometaš kao što sam bio nogometaš i ribar, mnogo je lakše tako živjeti.