31. siječnja 1808. - Pad Dubrovačke Republike

Zaoštrene borbe europskih velesila na jadranskom području potkraj 18. i početkom 19. stoljeća stvorile su za dugovječnu Dubrovačku Republiku kritičnu vanjskopolitičku situaciju.

Nestalo je uvjeta za bilo kakvu neutralnu politiku pa je dubrovačka diplomacija stavljena na najtežu kušnju. Odredbama Požunskog mira iz 1805. Austrija je morala Napoleonovoj Francuskoj prepustiti Istru, Dalmaciju i bivšu mletačku Dalmaciju, to jest Boku kotorsku i dio Crnogorskog primorja, no Austrijanci su Kotor predali Rusima. Tako se zaoštrila ne samo borba za južnu Dalmaciju nego je dolazak ruskih postrojba poremetio dalekosežne Napoleonove planove koje je on želio ostvariti preko Balkana i u sporazumu s Turskom. Dubrovnik se našao u središtu okršaja tadašnjih europskih velesila. Francuska se vojska požurila i pod izgovorom da prolazi u Kotor u svibnju 1806. ušla u Dubrovnik i okupirala ga.

Na pokušaj dubrovačke vlastele da preko Porte i turskog sultana održi samostalnost Republike, Francuzi su oštro reagirali. Bez ikakvih obzira prema savezničkoj Turskoj i bez obzira na odnos Dubrovnika prema njoj, 31. siječnja 1808., na izravnu zapovijed vojnog zapovjednika Dalmacije Frederica de Marmonta, pukovnik Delort stigao je s vojnom pratnjom u Knežev dvor i okupljenom Senatu pročitao proglas kojim se ukida drevna dubrovačka država i njezin aristokratski režim.

Delort je pritom citirao Mormonta koji je od senatora zatražio da "srce i osjećaje sviju privežu za novoga vladara,  to jest Napoleona. Francuski su vojnici zatim preuzeli sve urede Republike, zaključavajući vrata i stavljajući na njih pečate. Užasnuti senatori razišli su se u tišini, što je bio kraj nekad slavne Dubrovačke Republike. Napoleon je Marmonta uskoro nagradio titulom – vojvode od Raguze.

Pokušaj obnove Dubrovačke Republike na Bečkom kongresu 1815. nije ozbiljno razmotrila nijedna europska sila. Pogotovo to nije učinila Austrija, koja se mirovnim ugovorima domogla cijele istočne jadranske obale. Beč je na propasti nekadašnjih suparnika, Mletačke i Dubrovačke Republike, izgradio svoju dominaciju na Jadranu. Zanimljivo je da je podizanje zastave sv. Vlaha bilo zabranjeno od 1806. do 1836., a danas je ona ponovno simbol nekadašnje dubrovačke slobode.