7. veljače 1497. - Lomača taštine

Nasilni pokušaj nametanja nečijeg morala i ideja uništavanjem knjiga ili drugih simbola dekadencije tijekom cijele povijesti često se provodio njihovim spektakularnim spaljivanjem.

Već tisućama godina takvo nerazumno ponašanje obmanutih masa uvijek bi rezultirao tragičnim gubitkom povijesnih dokumenata, zapisa i umjetničkih djela. Postoji malo dokaza da su takva javna spaljivanja ikada ostvarila željeno pročišćavanje kulture. Ono što se dogodilo u Firenci 7. veljače 1497. jedan je od najpoznatijih takvih primjera.

Povjesničari se do danas pitaju koja su neprocjenjiva umjetnička i književna djela možda izgubljena tog dana. Firentinska Lomača taštine nije bila prva takva lomača na trgovima talijanskih gradova, no bila je najveća. Tog pokladnog utorka uoči Pepelnice sljedbenici dominikanskog svećenika Girolama Savonarole, motivirani raskošnim i raskalašenim životom crkvenih velikodostojnika i aristokracije, skupili su i spalili veliku količinu stvari koje su nazivali spraznostima.

Na lomači su završili kozmetika, knjige, umjetnička djela, ogledala, otmjena odjeća, igraće karte i glazbeni instrumenti, mnogi predmeti za koje su ti vjerski fanatici mislili da mogu dovesti ljude u grijeh. Navodno je sam Sandro Botticelli u nju bacio nekoliko svojih djela grčke mitološke tematike. Bila je to reakcija dijela društva na nove, renesansne ideje koje su zahvatile cijeli kontinent.

Sve veća zainteresiranost za antička djela i umjetnici koji eksperimentiraju s realnijim stilovima slikanja i crtanja bili su u suprotnosti s pokajanjem, pobožnošću i istinskom vjerom koja je prema dijelu svećenstva trebala biti u središtu ljudskog života. Ono što nije uspio ostvariti u vrijeme vladavine Lorenza Veličanstvenog, velikog mecene umjetnosti, uspio je u političkom vakuumu nakon njegove smrti. No u životu moraš paziti što želiš. Poput knjiga i slika koje je toliko mrzio, Savonarola je nestao u vatri lomače na istom trgu godinu dana poslije.