3. veljače 313. - Milanski edikt

Tijekom prvih 300 godina povijesti kršćanstvo je doživjelo razvoj od kojeg zastaje dah. Nakon brutalnih progona i kleveta uslijedio je munjeviti iskorak u slobodu.

Tomu je najviše pridonio rimski car Konstantin Veliki. U borbi za vlast u zapadnom dijelu Rimskog Carstva car Konstantin se upustio, protiv savjeta okoline i s brojčano slabijom vojskom, u sukob s uzurpatorom Maksencijem koji je vladao Italijom i Afrikom. Prema predaji, u noći prije odlučujuće bitke kod Milvijskog mosta nedaleko od Rima, Konstantin je imao viziju križa s porukom 'In hoc signo vinces – U ovom ćeš znaku pobijediti.

Ujutro je izdao naredbu da se Kristov znak stavi na sve zastave i vojničke štitove. Sutradan su Konstantinove legije teško porazile Maksencijeve snage. Zahvaljujući svojoj viziji koja mu je donijela pobjedu Konstantin je zaustavio progone kršćana i 3. veljače 313., s vladarom istočnog dijela carstva Licinijem, objavio Milanski edikt kojim kršćanstvo izjednačava s rimskim mnogoboštvom.

Licinijevo poganstvo i političke nesuglasice stvorili su nepremostiv jaz između dva vladara: poveli su odlučujuću bitku iz koje je Konstantin izišao kao pobjednik. Postao je jedini vladar Rimskog Carstva. Nakon toga kršćanstvo od ravnopravne religije postaje favorizirana. Shvaćajući samog sebe kao 'biskupa što ga je Bog angažirao za područja izvan Crkve', Konstantin je dao graditi crkve, postrožio crkvene osude na izopćenje državnim progonom i u teološki prijepornim pitanjima posegnuo u sinode.

S druge strane šahovskim je potezom ostao neovisan o Crkvi. Tek netom prije smrti, za Duhove 337., Konstantin se dao krstiti kod Nikomedije. Pokopan je u bazilici mučenika u novom glavnom gradu Konstantinopolu, što ga je sam dao izgraditi, okružen s dvanaest apostola u kamenu.