1. veljače 1809. - Povijest cesta

Tko nema grudi od mjedi, utrobu od bakra i stražnjicu od platine, onda neka odustane od putovanja u poštanskoj kočiji. U suprotnome, zasigurno će polomiti nekoliko rebara!

Tim je riječima neki ojađeni Nijemac 1809. opisao sve tegobe putovanja kočijom i tadašnjim lošim cestama. Ni u nas nije bilo bolje: ban Jelačić jedva je spasio glavu kad se njegova kočija prevrnula na putu u carski Beč! Sve je to bila posljedica tisućugodišnje nebrige za ceste čiju je izgradnju već antički Rim doveo do pravog savršenstva. Golemo je carstvo ovisilo o prometnicama kojima su se brzo morale kretati vojne snage da bi obranile duge granice. Kažu da su rimske magistralne ceste mogle dvaput opasati Zemlju, a sve zajedno čak deset puta.

Ne bez razloga govorilo se: Svi putovi vode u Rim, odnosno iz Rima! Praktični, kakvi su bili, Rimljani su gradili ceste najkraćim pravcem pa su zato nastali veliki mostovi, golemi nasipi i usjeci pa čak i tuneli. Tako je vojska brže stizala do odredišta. Na svakih kilometar i pol postavljali su se miljokazi, a u brojnim konačištima moglo se prespavati ili promijeniti konje.

Trgovci i bogatiji ljudi posve su lagodno putovali na sve strane svijeta. Neronova supruga Popeja na svojim je putovanjima, primjerice, za sobom vukla 500 magarica, danas bismo rekli kao žive bojlere. U njihovu se mlijeku redovito kupala iz kozmetičkih razloga!

U srednjem vijeku europski su se putovi pretvorili u blatne, gotovo neprohodne kaljuže. Nestalo je središnje vlasti koja bi se brinula o cestama. Tek je Napoleon, i opet iz vojnih razloga, počeo ozbiljniju cestogradnju. Za svoje je vladavine utrošio na ceste i mostove dvaput više nego na utvrde. U hrvatskim su krajevima neke služile sve do danas. Kad je jednom car Franjo Josip putovao u Dalmaciju, odahnuo je na staroj napoleonskoj cesti i rekao:
Šteta što Francuzi nisu ostali dulje!