9. veljače 1920. - Potpisan Svalbardski sporazum

Još od početka 17. stoljeća kitolovci raznih nacija dolazili su u vode Svalbarda. Taj nenaseljeni polarni arhipelag otkrio je nizozemski istraživač Willem Barents 1596. godine i nazvao ga Spitsbergen - Planine oštrih vrhova.

Idućih 300 godina otočje je bilo ničija zemlja i sve je dobro funkcioniralo dok su glavne aktivnosti bile lov, ribolov i istraživanja. Regija je bila velika, a sukoba malo. No početkom 20. stoljeća potrebu za promjenama stvorila je uglavnom rudarska industrija. Sad je važno bilo imati isključivo pravo na zemljište i rudna ležišta, pa je trebalo urediti zakonodavstvo i administraciju, prije svega radi rješavanja sporova između rudara i vlasnika rudnika. Taj je problem riješen na Versailleskoj mirovnoj konferenciji kada je 9. veljače 1920. potpisan Spitsbergenski ugovor, danas poznat kao Svalbardski sporazum. Njime je potpuni suverenitet nad otočjem dobila Norveška.

Građani drugih država potpisnica, kojih je danas više od četrdeset, imaju slobodan pristup i pravo na gospodarske aktivnosti, a otočje bi trebalo biti demilitarizirana zona. Rusija je uz Norvešku jedina nacija koja se koristi pravom na iskorištavanje otočnih prirodnih resursa. Davanje suvereniteta nad arhipelagom tada razmjerno mladoj i maloj naciji, koja nije bila prijetnja, imalo je i geopolitičku implikaciju u pokušaju držanja Svalbarda izvan dometa velikih sila.

Ključni stabilizator svih ovih godina bila je odgovorna i uravnotežena upravljačka uloga Norveške. Svalbardski ugovor u vrijeme kada je sklopljen bio je izvanredan primjer uspješne državne suradnje, no tijekom svih ovih desetljeća suočavao se s brojnim izazovima. UN-ova konvencija o pravu mora čak ga je stavila i u središte pomorskog teritorijalnog spora. Novi izazovi tek slijede. Otapanjem arktičkog leda otvaraju se novi geopolitički problemi.