15. veljače 1573. - Pogubljen Matija Gubec

U tami milenijske hrvatske prošlosti, u kojoj se miješaju istinski događaji s narodnom predajom, lik seljačkog buntovnog vođe Matije Gupca sve do naših dana ostao je primjerom vječne borbe za ljudske pravice i socijalnu pravdu.

Poslije poraza seljačke vojske kod Stubice, što je bio kraj velike pobune hrvatskog seljaštva protiv feudalnih nepravdi, njezin vođa Matija Gubec zarobljen je i doveden u Zagreb gdje su mu pobjednici namijenili najokrutniju smrt. Prema predaji, 15. veljače 1573., u vrijeme fašničkog veselja, Gubec je izveden na gubilište, na kojem je najprije izmrcvaren užarenim kliještima, zatim okrunjen užarenom krunom i naposljetku raščetveren kao najobičniji razbojnik.

Tako je pretrpio zaslužnu kaznu za svoj zločin i prisvajanje kraljevskog imena, piše suvremeni kroničar, mađar Ištvanfi. Postoje i druge verzije o Gupčevu mučeništvu. Ištvanfi je jeziv spektakl u Zagrebu opisao slično pogubljenju mađarskog seljačkog vođe Jurja Dože koji je zaista smaknut užarenom krunom.

Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić opisuje da su Gupca krvnici okrunili nešto zagrijanom tobožnjom gvozdenom krunom a zatim ga vodili gornjogradskim ulicama na kojima mu se opaka svjetina izrugivala kao fašničkoj maškari. Naposljetku su ga rasjekli u Tuškancu. O svemu tome ne postoje pouzdani povijesni izvori. No, da je Matija Gubec pretprio užasan kraj posve je sigurno, jer se u feudalno doba smrtna kazna izvodila na najokrutnije načine. Kako bilo, Gupčevo ime ostalo je trajnim simbolom socijalne borbe u Hrvatskoj. U drugoj polovici 19. stoljeća dobilo je i snagu nacionalnog mita, što je više jačao otpor tuđinskom gospodstvu.

Uspomena na zagorsku seljačku bunu pod Matijom Gupcem pisao je Miroslav Krleža govori nam da se hrvatski narod krvavo borio za svoj opstanak i da se volja za slobodom, za socijalnom pravdom, prenosila iz pokoljenja u pokoljenje kao jedini putokaz u historijskim tminama.