17. veljače 1932. - Pronalazak antimaterije

Znanstvenici modernoga doba vrlo su rano otkrili da sve što postoji u prirodi ima lice i naličje.

Tako je 17. veljače 1932. Amerikanac Carl Anderson objavio kako uz negativno nabijenu česticu elektrona postoji i pozitivna čestica. Još prije tog otkrića fizičari su pretpostavili da se razdvajanjem osnovnih atomskih čestica oslobađa golema energija kojom čovjek može upravljati. Na tome tragu, engleski fizičar Paul Dirac je četiri godine prije svojom jednadžbom ujedinio kvantnu teoriju Maxa Plancka sa specijalnom teorijom relativnosti Alberta Einsteina. Dirac je ponudio naizgled nevjerojatno rješenje. Pretpostavio je postojanje simetrične čestice jednake mase, elektrona s negativnom energijom, onoga što nije materija, odnosno antimaterije.

Znanstvenicu su takvo rješenje odbacili kao matematičku fikciju, no Dirac je išao i dalje. Pretpostavio je ne samo postojanje čestica antimaterije nego i da postoje cijeli svemiri građeni od antimaterije. Ideja se činila nemogućom. Prvi korak k dokazivanju te teorije bilo je Andersonovo otkriće elektrona pozitivnog naboja među tragovima kozmičkog zračenja. Tu je česticu nazvao pozitron i za nju, kao i Dirac nekoliko godina prije, dobio Nobelovu nagradu.

Godine 1996. znanstvenici su uspjeli proizvesti antimateriju u obliku čestice antivodika koji se može održati samo u laboratorijskim uvjetima, jer inače anihilira u početno stanje. Zaključci su fantastični: moguće je da postoje cijeli svjetovi načinjeni od antimaterije, ali i to da materija i antimaterija ne mogu postojati na istom nebeskom tijelu. Što se udaljenih svjetova tiče, opažanjem radiovalova ili svjetlosti ne može se dokazati je li riječ o antisvijetu, jer i materija i antimaterija zrače potpuno identične fotone.