24. veljače 1755. - Ravenska seljačka buna

Na znak crkvenog zvona u Malom Ravenu nedaleko od Križevaca, 24. veljače 1755. počela je jedna od mnogih seljačkih buna u 18. stoljeću.

Pobunjenici su se najprije okomili na mjesne kurije zloglasnog veleposjednika Josipa Raffaya, Đure i Vuka Jelačića te Ignaca Kašnere. Potom se buna strelovito proširila po cijelom potkalničkom kraju. Diglo se nekoliko tisuća kmetova koji više nisu mogli podnositi sve veće poreze i tlaku.

Neposredan povod bilo je povećanje poreza i opterećenje radovima na pripremi dočeka carice Marije Terezije. Seljacima je čak nametnuta obveza da po svakoj kući predaju 300 vrapčijih glava, kako bi se zaustavilo pustošenje usjeva, što je kasnije zamijenjeno novčićem po glavi. Vrhunac koji je prelio čašu bio je nalog vlastelinke Raffay seoskim ženama da predaju kudelju, koju su krajnje ogorčeni seljaci spalili. Između ostalog seljaci su težili položaju slobodnih krajišnika u susjednom Varaždinskom generalatu.

Velika Ravenska seljačka buna prestrašila je Zagreb i u njemu je nastala takva strava, kao da se gradu približava 100 tisuća Turaka, jer se čulo kako su seljaci nakanili vu Zagreb, kojeg bi podseli, razmetali, gospodu potukli i onda to vse spravili pod krajinu!

Nakon prvobitnog šoka, plemićka vojska predvođena podbanom Rauchom krenula je na pobunjene seljake i ubrzo ih razbila. Potom je uslijedila teška represija, pljačka i palež. Glas o krvavoj osveti stigao je i do Marije Terezije koja je zabranila daljnje progone i imenovala povjerenstvo da ispita sve događaje. Seljacima je omogućeno da se slobodno potuže, a mnoge njihove žalbe bile su opravdane. Rauch je kažnjen globom i gubitkom podbanske časti, a carica je posebnom naredbom, a kasnije i urbarima ograničila vlastelinske namete seljacima. Mnogo seljaka je poginulo ili masakrirano, a vođe bune pogubljeni su u okolici Ravna na livadi čije ime Galda vjerojatno dolazi od riječi galge – vješala.