Čuvari točnog vremena

Mnogi građani Zagreba još uvijek provjeravaju točno vrijeme prema Lebarovićevim satovima. Gradski satovi spadaju u simbole Grada Zagreba i brojna nalaženja na trgovima bila bi nemoguća bez vremenske orijentacije baš pod satom. Članovi obitelji Lebarović kroz šest generacija održavaju zagrebačke gradske satove, ali i ostale gradske satove širom Hrvatske. Trenutno održavaju više od 300 satova po Hrvatskoj.

Otac Zlatko i sin Dalibor brinu se da satovi idu točno. Zlatko Lebarović sjeća se svojih početaka u Maksimirskoj ulici, dok su prve mušterije dolazile s kočijama.

- Sve zadaće sam tu napisao i stalno sam se tu motao po radnji i kad je došla mala matura, završio sam malu maturu. I kuda ću? Dalje s tatom raditi. Bio je još jedan radni stol, već sam se i prije malo bavio urarstvom uz tatu.Jasno, kasnije sam otišao u šegrte. Morao sam ići, onda se to zvalo Škola učenika u privredi, a ustvari je to bila šegrtija i tako sam i ostao, objašnjava Zlatko Lebarović.

Zlatko se prisjeća vremena kad se nije plaćalo karticama ili gotovinom.

- Mogu vam reći, od seljaka rijetko tko je imao novaca, ali su normalno donijeli jaja, sir, krumpir, brašna i tako se plaćalo kao prije 200 godina.

Lebarović ističe kako su nekad ljudi više se vezivali uz satove te da im je život bez sata bio nemoguć.

- Nekad je sat puno vrijedio, iako više nije bio za ništa, već je bio sat star, istrošen, ali su ljudi taj sat cijenili i to mu je bilo jedino što je imao. Strašno puno je bilo budilica. Ljudi su se ujutro morali ustati. Tako da je tjedno došlo po 5-6 budilica na popravak. Danas za razliku od nekad, u 6-7 mjeseci ne dođe ni jedna budilica.Svi se bude na mobitele, puno kasnije se ustaje, ističe Zlatko Lebarović.

U društvu koje sve manje popravlja pokvarene stvari pa tako i satove, Zlatko ne može ni zamisliti da baci sat u smeće.

- Ovi jeftini satovi, ljudi ih samo bace preko leđa u smeće. Meni je žao baciti sat u smeće. Ja ni jedan ne bacim, naglašava Zlatko Lebarović.

Sin Dalibor Lebarović nastavio je tatinim koracima. Treći je u urarskoj generaciji koja popravlja satove u Maksimirskoj ulici. Utjecaj djeda Simeona i oca Zlatka kroz urarski zanat stvorio je strast prema satovima.


- Nakon što sam završio srednju školu i tijekom osnovne škole pomagao sam tati u poslu, tako sam i nakon škole nastavio raditi posao.

Dalibor kaže kako je često s tatom išao popravljati javne satove te da je prvi put samostalno otklonio kvar s 15-16 godina.

- Najlakše je sat popraviti kad se zna što mu je. Najteže je kad on malo ide pa ne ide, onda je teško naći gdje je greška. Jedan od najzahtjevnijih satova koje smo popravili je jedan stari torinski sat koji trenutno baš sad ide na Pravnom fakultetu na Gornjem gradu. Njega smo rekonstruirali iz nule jer je bio strašno uništen i on baš sad ide tik-tak, on ide mehanički, govori Dalibor Lebarović.

Urar Dalibor kaže kako se trudi ne kasniti te da pokušava biti što točniji.

- Preko dana imamo puno posla, obično ne znam kad ću stići na sve lokacije jer dogodi se da imam po 10-15 mjesta u jednom danu što treba obići. Teško je znati kad ćemo negdje točno doći. Ali ako treba dođemo točno, nije problem.Trudim se da me nitko ne čeka, objašnjava Dalibor Lebarović.

Iako je okružen satovima i kazaljkama, Dalibor ne nosi sat na ruci.

- U principu, smeta mi u poslu. Kad idemo po javnim satovima znam dosta zapet. Nosio sam sat dugo vremena, zadnjih 4-5 godina ne nosim. Ima satova po gradu. U svakom autu imam sat, imam sat na mobitelu.

Urarski posao ponekad je vrlo kompliciran. Pored borbe s vremenom, napadaju ih i kukci.

- Imamo mi svakakvih problema s mravima i osama, svašta nas napada. Sat je stao zbog mrava jer su mravi ušli u elektroniku. To smo imali nedavno. Rastavili smo elektroniku i jadne mrave istjerali van, objašnjava Dalibor Lebarović.


Škola za urare više ne postoji, sve se svodi na priučavanje kod pojedinih urara. Nekad je u Zagrebu bilo više od 60 urara, danas ih je nešto više od 12. Lebarovići se ne brinu za budućnost. Trogodišnji unuk već se zanima za kazaljke i raznosi stvari po radionici. Točnost se prenosi iz generacije u generaciju kao ulog u budućnost. Dok je Lebarovića, moći ćemo se "osloniti" na satove.