Puls istražio koliko smo socijalno pravedno društvo

Svjetski je dan socijalne pravde. Dan koji poručuje da svi trebamo uživati jednaka prava i imati jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala. Hrvatska je prema Ustavu socijalna država, no koliko je u njoj danas socijalne pravde? Imamo li doista svi jednake mogućnosti za školovanje ili je nekima lakše? Je li isto roditi se ondje gdje je sve dostupno ili gdje nas od škole dijele kilometri?

U 6:45 školski autobus polazi iz Daruvara i skuplja djecu po okolnim selima. Na nastavu idu u mjesto Sirač. Iako je do škole samo desetak kilometara, vožnja traje 50-ak minuta. Od sela do sela, stanice do stanice. Prva je stanica u selu Šibovac. Ulaze dvojica učenika.

Od 110 učenika Osnovne škole Sirač, 36 je putnika. Školski je autobus većini jedini način da stignu do škole. Javnog prijevoza nema. Roditelji rade, a neki ni nemaju auto. U neka bolja vremena Osnovna škola u Siraču imala je 300-tinjak učenika. Tada je bilo više svega - posla, djece, aktivnosti.

- Prije je bilo sasvim drugačije, bilo je više obitelji, nije se osjećalo siromaštvo u samome mjestu. Kako je vrijeme prolazilo, pojavila se ta nesretna neimaština i obitelji su dobivale otkaze na poslu. Imali smo nesreću da su nam u 5, 6 godina odlazile obitelji s više djece, objašnjava ravnateljica Osnovne škole Sirač Marija Pavičić.

A kako sve to utječe na život djece? Je li pusta zemlja opustošila i njihove mogućnosti da se obrazuju i napreduju? Jesmo li kao društvo pravedni?

- Socijalna nepravda, kao što na neki način postoji u društvu, postoji i u obrazovanju. Iako želimo graditi sustav koji ide za tim da svima pruža jednake šanse i vjerujemo da je to tako, to naprosto u različitim aspektima nije tako jer djetetu istih sposobnosti koje dolazi iz okruženja koja je nepovoljno, šanse za uspjeh debelo su ispod onog koje raste u privilegiranom okruženju i zajednice koja je na razvojno višem stupnju, smatra viša znanstvena suradnica Zrinka Ristić Dedić s Instituta za društvena istraživanja.

Iako bi osnovnoškolsko obrazovanje trebalo biti za sve isto, pokazuje se da djeca na selu ipak imaju manje mogućnosti te da će teže upisati zahtjevnije škole i fakultete. Strani jezici, sport, raznovrsne umjetničke radionice, sve je to dostupno u gradu i onima koji to mogu platiti.

Čime se tamo djeca bave?

U anketi doznajemo:
- Želio bih ići na nogomet, ali ne mogu jer mi je predaleko. Rekla mi je mama da ću ići u srednjoj školi.

- Ja ne idem na nikakve aktivnosti jer mi je predaleko i ne da mi se ići.

- Ja idem samo četvrtkom od pola sedam na streljanu.

- Preko tjedna sam samo doma, preko vikenda sam s društvom. Preko tjedna sam kod kuće pišem zadaću sam doma, na mobitelu.

- Ja sam isto kod kuće, rješavam u vezi škole, u dvorani kod škole se bavim nogometom, ali ne mogu ovako jer mi je predaleko.

- Slobodne aktivnosti su dodatak obrazovanju koje imamo u školi. One su važne jer kroz njih možemo njegovati neke vještine i znanja koje ne stignemo i ne možemo u školi, npr. nekakve umjetničke, sportske sklonosti i vještine. Pokazuje se da obitelji koje su viši slojevi, onda su djeca puno više uključena u takve aktivnosti, rekla je Zrinka Ristić Dedić.

U samom Siraču postoji tek nekoliko aktivnosti - streljena, vatrogasci, KUD. Jesu li djeca na selu zakinuta u obrazovanju?

- Kada se radi o obrazovanim sredinama onda roditelji imaju puno više financijski, ali i tih kulturnih resursa da djecu uključe u knjižnice, da s njima čitaju, da s njima rade, da aktivno sudjeluju u obrazovanju, da potiče dijete da se trudi i napreduju u školi, rekao je Zrinka Ristić Dedić.

I što se tiče učenja, djeca sa sela prepuštena su sebi. U gradu su i instrukcije dostupnije. Djeca iz malih sredina moraju sama zagrijati stolicu.

- Kod nas u malome mjestu i nemamo nekakve mogućnosti za davanje instrukcija, em smo siromašni, ne jako, ali siromašniji smo od jedne gradske sredine gdje svatko može pronaći posao, ovdje toliko i ne. Tako da se u malim mjestima trudimo da bi naši roditelji prošli što jeftinije, da bi djeca savladala osnovno gradivo koje im se pruža, bez dodatnih plaćanja, rekla je ravnateljica škole.

- Postoje studije koje doista pokazuju da te usluge nisu jednako dostupne svima pa na taj način to je mehanizam koji stvara te nejednakosti u obrazovanju. U tom smislu analizirali smo i pripremne tečajeve za upis na fakultete, odnosno, pripreme za državnu maturu gdje se također to potvrđuje da učenici koji su iz privilegiranih sredina imaju veći pristup, rekla je Zrinka Ristić Dedić.

U 13 sati povratak je djece kući iz škole. Manja skupina djece vraća se kombijem. Ona žive u selima koja su još udaljenija od Sirača. A kada dođu kući, rijetki će imati pomoć u učenju. Rijetki se mogu vraćati do škole na poslijepodnevne aktivnosti.

- Kada dođem kući odem jesti, nastavljam dalje s učenjem i slobodno vrijeme. Voljele bih ići na zumbu, fale mi aktivnosti jer se ulijenim, najčešće mi je dosadno.  Tu u selu nema puno djece, desetak, jedino postoji jedna djevojčica 2 godine starija od mene, ali se jako dobro slažem s njom. Jedini način na koji mogu doći do prijatelja su društvene mreže ili video pozivi, objasnila je Irina Marjanović.

Slično iskustvo imaju srednjoškolke Lea, Antea i Bernarda. Žive u Učeničkom domu Dore Pejačević u Zagrebu. Dolaze iz malih sredina gdje bi im srednjoškolsko obrazovanje bilo otežano.

Lea Barec je iz sela pokraj Ivanić Grada. Ide u treći razred Tehničke škole Ruđera Boškovića.

- Mi smo se sami igrali, na selu nema toga da moraš ići na instrukcije, ako ne znaš sam ćeš se naučiti inače nećeš znati jer nema ti nitko objasniti. Mojim kolegama iz razreda je bilo daleko ugodnije kroz osnovno školovanje jer su imale više mogućnosti, aktivnosti, puno više profesora dostupnih za instrukcije, dalje ne u srednjoškolskom obrazovanju. Oni su svi išli na dodatne tehničke aktivnosti, tehničke grupe u školi. Mi smo imali tehničku grupu ali to je bio naš profesor koji je objašnjavao i mi smo pokušavali shvatiti dok su oni imali kompjutore, robote, sada je to bolje, ali da, daleko smo imali manje mogućnosti, rekla je Lea.

Bernarda Čarapić je iz Gunje. Učenica je trećeg razreda Druge gimnazije.

- U selima je nekako lakše, ne pristupa se baš tako, nastavnici kažu on će ići u Županju, neće on dalje sebe nadograđivati, što nije istina, koji žele sebe graditi grade. Meni je bilo jako teško kada sam došla u Zagreb, pogotovo promjena sredine i promjena škole. Mislila sam da imam znanje za gimnaziju fantastično, da sam spremna jer sam prolazila s 5, ali akad sam došla u Zagreb onda sam zapravo vidjela koja je razlika između sela i tako malih mjesta i velegrada kao što je Zagreb, kakav je pristup učenika i gradiva ,kako se objašnjava i po kojoj težini. Kada sam došla u Zagreb u gimnaziju vidjela sam velike razlike između mene i njih, oni su išli i na instrukcije iz engleskog, njemačkog, glazbene škole, a ja što sam bila, jedna Bernarda došla je iz neke Gunje, meni je bilo prečudno, kako oni to sve stignu, mozak njihov kako to sve može resetirati u sebi, meni je to bilo fascinantno, objasnila je Bernarda.

Antea Šoštarić je iz sela kraj Ozlja. Ide u grafičku školu smjer medijski tehničar. U Zagrebu se bavi svim i svačim - ide na rukomet, nogomet, badminton, pohađa razne radionice, pjeva u zboru.

- Ovi koji su iz Zagreba baš u mom razredu ne iskorištavaju potencijal koji ovaj grad nudi, i što ova škola nudi. Mislim da jedino što iskorištavaju je mogućnost instrukcija koje im puno pomažu. Mislim da je to pitanje male sredine jer u Ozlju kada mi pokušavamo nešto organizirati, jako malo ljudi se odazove i kada se pokuša nešto napraviti ne možemo jer nemamo ni dovoljno ljudi, kako se ljudi iseljavaju. Dok ovdje u Zagrebu, ima puno ljudi i puno različitih aktivnosti, cijeli grad ide, a ovdje svatko može naći svoj interes u nečem u čemu je on bolji sudjelovati. Još nisam pronašla nešto u čemu sam najbolja, ali pokušavam pronaći jer ovdje boravak u domu mi to omogućava. Prije sam mislila da ću ići u Zagreb na fakultet, a sada kada sam upoznala različite ljude izvan okvira, želim studirati vani, želim postati netko i nešto i baviti se onim što volim, rekla je Antea.

- Definitivno mislim da u našem društvu postoji socijalna nejednakost što se tiče grada i sela, ne samo grada nego i područja, ima puno više mogućnosti, puno više izvora informacija, napredovanje od nas sa sela, smatra Lea.